Glavni urednik

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: Talas

Horizont opozicionih očekivanja – da li je počelo?

U delu šire opozicione javnosti postoji nagli skok po pitanju očekivanja poželjnog političkog ishoda. Do pre manje od dva meseca vladala je opšta apatija i uverenost da Vučićevu svemoćnost neće ni malo uzdrmati bilo šta što je na vidiku. Onda se sa horizonta opozicionih očekivanja ka nama naglo zaletelo jedno uverenje – počelo je. Počeo je pad Aleksandra Vučića.

Možda ne tako naglo, ali prethodno takvo očekivanje koje nam je razdragano poletelo u zagrljaj uobličilo se posle martovskih izbora prošle godine u Beogradu. Podsećanja radi lista na čelu sa Draganom Đilasom osvojila je pre desetak meseci oko 19% tačnije 154.600 glasova Beograđana. Inače, opozicione liste koje danas podržavaju građanske proteste u prestonici osvojile su nešto više od 240.000 glasova. Već pet subota oko 30-40.000 građana aktivno učestvuje u demonstracijama. Partije prihvataju da ne iznose obeležja. Nije jasno koliko tu ima partijski neopredeljenih građana, a koliko članova i glasača. Očekivanja iz nedelje u nedelju narastaju, ali narasta i određeni strah od politike kako ga je odredio Basara.

Tokom ovog narastanja nameću se i neka pitanja – zašto se čekalo da se divljački razbije glava Borku Stefanoviću da bi se tek onda pozvalo na okupljanje građana? Zašto se čekalo da dođe do ovog napada, da građani krenu da se okupljaju, pa da se konačno i sama opozicija polovinom prethodnog meseca konačno dogovori oko zajedničkih uslova za demokratske i poštene izbore?

U martu će dakle biti godinu dana od tih beogradskih izbora. Možda baš tada budu i novi vanredni parlamentarni izbori. Šta je demokratska opozicija radila u međuvremenu, kako u Beogradu, tako i šire? Koliko je bila aktivna, prisutna, kreativna imajući u vidu postojeća objektivna i surova ograničenja u privlačenju novih članova i pristalica?

 

Razlikovati građanski entuzijazam od pristupa partija

Koliko god to nekima zvučalo čudno i neobično dan glasanja na izborima najmanje je sporan iz ugla demokratskog legitimiteta. Najbolji pokazatelj ovoga jesu broj i težina dokazivih prigovora koji se iznose posle izbora.

Postoji opravdano uverenje da je kontekst u kojem se izbori održavaju, odnosno period između izbora, atmosfera i stanje u medijima koju prati neravnopravnost u pristupu, netransparentno oglašavanje, nepoštovanje propisa kao i zamlaćivanje minornim prijateljskim opozicionim listama složena slagalica koja mora da se ima u vidu. Izborni dan tek je jedan deo te slagalice.

Ako je to uverenje ispravno i ako, pri tom, opozicija zna da Vučić može u svakom trenutku da raspiše bilo koje izbore bilo gde, ako takođe znaju da većina njihovih birača to isto zna, zašto onda dozvoljavaju da kao putari iznenađeni snegom usled svoje lažne zatečenosti ponovo budu predmet gnušanja i primer neozbiljnosti i neodgovornosti?

Koliko opozicija sama sebi otežava stvari i građane dodatno udaljava od politike? Svojevrsni paralelizam građana i partija kojem prisustvujemo – uz sve svoje manje ili više zamršene pozadinske ili javne spojnice – ipak ima svoje utemeljenje. Partije su definitivno u drugom planu na građanskim protestima. I to je dobro. Početna građanska mučnina koja se javlja usled prevelike blizine nekom aktivnom ili bivšem političaru, čini se da polako splašnjava. To je još bolje. Na tome će tek morati da se radi.

Građani su tu zbog svojih zahteva, ne zbog partija. Građani imaju različite predstave o politici. Partije su tu da te zahteve građana oblikuju, da građanima odgovorno i racionalno prikažu prednosti i mane različitih zahteva, da oblikuju strategiju, odnosno da nađu zajedničke ciljeve. Ukratko partije su most između građana i vlasti. Moć građana je nužan, ali nije dovoljan uslov da se stvari menjaju. Moć partija je taj uslov koji nedostaje.

Građane ne bi trebalo previše kritikovati da su nadmeno izbirljivi i nerazumni – da, oni očekuju mnogo toga što nije u ponudi i u tom smislu moraju da prilagode svoje želje objektivnim mogućnostima. Ali zadatak usavršavanja je na partijama. Građani imaju različite svrhe u životu, dok partije imaju samo jednu – da legalnim i legitimnim putem dođu na vlast i da odgovorno sprovode ono što su obećali. Poslednje što bi trebalo da rade je da stvaraju i hrane nerealna očekivanja.

 

Nerealna očekivanja od bojkota izbora ili magija vansistemske opozicije

Jedan od boljih primera nerealnih očekivanja jeste priča o bojkotu izbora i o samoisključivanju iz sistema. Jedan od argumenata polazi od toga da će usled neučestvovanja dela opozicije na izborima i usled njihovog napuštanja svih organa i tela u kojima su trenutno zastupljeni, režim SNS-a da izgubi legitimitet, a opozicija da stvori dobru osnovu da krene da raste.

Nije mnogo jasno na osnovu čega se veruje da će ta hipotetička vansistemska opozicija koja je tek pre mesec dana progovorila zajedničkim jezikom oko fundamentalnih pitanja, da se složi, da počne da ojača i da raste. Usled trenutne arogantne napaljenosti i opijenosti nerealnim očekivanjima taj vansistemski ambijent nekome i može delovati kao zdravi preduslov za preporod srpskog opozicionog feniksa. Ta idealizovana predstava uglavnom uključuje i motive novih, mladih, uspešnih, neukaljanih superheroja koji će se naglo regrutovati za gerilsku borbu protiv Vučića.

Ukoliko takvo emotivno stanje pokušamo racionalno da ogradimo možemo da pretpostavimo i nešto drugo što bi eventualno bilo bliže realnosti – okruženje za vanistitucionalno delovanje opozicije biće veoma surovo. Sada su uslovi za preživljavanje u tom okruženju loši. Pa biće lošiji i suroviji nego što su sada. U ranijem tekstu bavio sam se podrobnije time zašto mislim da je opoziciji bolje da učestvuje nego da bojkotuje vanredne parlamentarne izbore, pa ću to ovde da preskočim.

Svako ko pak misli drugačije, osim naivnog očekivanja nadahnutog gorepomenutim osećanjima da možda treba da se proba, šta može da se izgubi već je toliko loše, pa možda i bude bolje – ipak bi trebalo da ponudi i nešto jače od toga. Čisto da ne bismo stvarali nova nerealna očekivanja jer ćemo još dublje da se ukopamo.

 

Nerealna očekivanja po pitanju otkazivanja podrške Zapada Vučiću ili zašto je Kosovo mentalna zamka za opoziciju?

Iako treba biti pažljiv sa generalizacijom, evidentno je da Zapad vidi da Srbija i ne uživa neki stepen slobode, ali je stabilna (što je prioritet), a velika većina građana je ne samo okej sa tim već i podržava tu vlast (što je nice thing to have preko strateškog prioriteta). Članstvo u EU je suviše daleko, sloboda je ipak malo sofisticiraniji cilj na kojem moramo da poradimo, ali kasnije, tek pošto završimo civilizacijski važnije stvari za ovaj region. Tako razmišlja EU.

Možda neki slučajni posmatrač sa tih prostora može da upita opoziciju – čekajte, pa kako ste do sada učestvovali i na parlamentarnim i na republičkim i na lokalnim izborima tokom ovih godina vladavine SNS-a i tek sada odlučujete da odustanete? Ako kažete da su opšti uslovi u društvu, kontekst i atmosfera problem, zašto čekate trenutak da Vučić raspiše izbore, pa tek onda da upoznate javnost (i nas) sa tim šta vi mislite o tim konkretnim izborima, da li učestvujete ili ne – mesec i po ili dva pre samih tih izbora? Koliko to zvuči ozbiljno?

Civilno društvo, nezavisni mediji, opozicioni političari skretali su više nego dovoljno puta pažnju na urušavanje vladavine prava u Srbiji. EU i bez tog skretanja pažnje zna u kakvom smo stanju.

Da pogledamo za trenutak ovaj iskaz iz malo drugačijeg ugla – i pored takvog stanja kakvo jeste u Srbiji, EU takođe vidi koliku podršku ima Vučić, a koliku opozicija. Vučić vodi pregovore sa EU, otvara poglavlja, učestvuje u pregovorima kojima upravlja EU, za koje neki ljudi dobijaju unosne dnevnice pored još unosnijih zarada. Vidi takođe i opoziciju koja nije načisto ni ideološki, ni taktički, ni strateški.

Odlazeća visoka predstavnica za spoljnu politiku i bezbednost Federika Mogerini na svom blogu u 12 tačaka koje iz 2018 prenosi u 2019. Srbiju spominje u poslednjoj rečenici tačke koja se bavi Prespanskim sporazumom između Skoplja i Atine. EU želi uspeh svoje politike u regionu gde se stabilnost izgrađuje perspektivom uključenja u EU.

Tu sada dolazimo do mentalne zamke u vezi sa pregovorima oko Kosova. Mnogi ljudi smatraju da će podrška Zapada Vučiću naglo da se ugasi onog trenutka kad Vučić ”završi priču oko Kosova”. Dakle, trebaće im ”dok ne stavi potpis”. Kad se to završi, tvrde zagovornici ovog pristupa, Zapad će Vučića ”da pusti niz vodu”.

Ova postavka je zamka zato što u sebi sadrži primamljivost delimične istine – naravno da je jasno da Zapad podržava Vučića zbog spremnosti da razgovara i da se navodno dogovori sa Prištinom. Svoditi međutim taj odnos isključivo na to jedno pitanje kao da je Vučić misionar kojeg je Zapad poslao sa isključivo jednim ciljem bilo bi ipak previše bajkovito.

Prvo, ne znamo kada će i kako da se završi Vučićeva ”priča oko Kosova.” U javnosti se manje-više od 2017. godine stalno naglašava da smo blizu, da je rešenje tu iza ugla, da je uslovljeno X faktorom, da postoje jasni rokovi itd. Ipak, još uvek traje. Ne znamo do kada. I Merkel će da ode u penziju, a možda se to pitanje neće rešiti do kraja.

Drugo, kada se ili bolje ako se i postigne konačni sporazum sa Prištinom šta god on podrazumevao, taj sporazum će morati ne samo da se potpiše, nego i da se valjano primenjuje. Tek tada dolazi do izražaja podrška spolja. Ukoliko se zaista dođe do nekakvog iole održivijeg rešenja, međunarodna zajednica će sa posebnim interesom da zahteva uverljivo sprovođenje i kontrolu.

 

Zajednička platforma partija i građana

Dakle, ne da će da pusti Vučića niz vodu, nego će Zapad posebnom vodom da ga blagosilja kao faktor mira i stabilnosti na Balkanu. Vučić verovatno neće ponavljati menadžerske greške Slobodana Miloševića, pa da tu vodu sa zapadnih izvora pomuti i da se na kraju u njoj i udavi.

Kojim će stilom naše društvo da pliva u toj vodi, to je strogo unutrašnje pitanje kako kažu diplomate. Bojkot i izolacija u takvom kontekstu izgledaju kao dobrovoljno vezivanje ruku pri plivanju. Oni iskusniji koji su učestvovali u bojkotu izbora tokom devedesetih (kao što je Zoran Živković na primer) kada je opozicija bila daleko jača nego što je trenutno, nisu sigurni da se time bilo šta smisleno postiže.

Da opozicija pak pozove na bojkot i opšte samoisključenje bez cilja, bez plana zato što je, po nekim paušalnim procenama, većini građana koji protestuju u Beogradu ta ideja bliska, bilo bi kao da ovaj sa vezanim rukama pokušava nekome da bude instruktor u plivanju.

Daleko je zdravije da se opozicione partije sa svoje strane potrude i osmisle pristup kako da povrate ili stvore kredibilitet. Jedan od način bio bi da se predsavnicima građana koji protestuju ponudi zajednička platforma političkih principa dovoljno širokih da iza njih mogu da stanu mnoga udruženja i pojedinci.

Ta platforma trebalo bi da se bavi najosnovnijim pitanjima – vladavine prava, izbora, medija, ravnopravnosti, transparentnosti i odgovornosti. Ona bi bila panideološka, metaprogramska. Ona bi dakle bila taj pomenuti most preko nemirne vode što bi rekao Pol Sajmon.