Foto: Talas
Čuvena slikovita anegdota koju često navode zagovornici tzv. tvrde moći o međunarodnim odnosima ide tako da je Staljin, pošto su ga uputili u to da papa ima određeni uticaj na neke procese, upitao sagovornika – a koliko divizija ima papa.
Pitanje izvedeno iz istog principa tvrde moći može da se postavi predstavnicima naše opozicije koji trenutno zagovaraju bojkot kao što je na primer Vuk Jeremić. Ovo pitanje veoma često poteže i predsednik Vučić kada govori o opoziciji. Pitanje dakle glasi – koliko glasova ima onaj koji tvrdi da ima uticaj da nešto traži?
Zašto su bitne papine divizije, odnosno Jeremićevi procenti? U prvom slučaju zato što je Staljin razumeo samo jezik tvrde moći – jezik artiljerije, pešadije, avijacije. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić, kao što je opšte poznato, opsednut je rejtingom, brojkama, odnosno kretanjem svoje popularnosti u biračkom telu. I u njegovom slučaju ključni faktor izazivanja jeste strogo materijalni, opipljivi, kvantitativni – broj birača koji je raspoložen da glasa za njegovog političkog protivnika.
Šta je cilj opozicije i šta radi da dođe do ostvarenja tog cilja?
Cilj političke opozicije je da dođe na vlast. U parlamentarnim demokratijama kao što je i Srbija to se dešava kada partija ili grupacija partija pridobije većinu birača da glasaju za one koji trenutno nisu na vlasti.
Bivša većina ili odlazeća vlast može se, u određenom periodu, opirati činjenici da vlast koju poseduje prepusti nekom drugom jer je izgubila podršku većine glasača i time poništila ključni činilac svog legitimiteta. Može se opirati tek neko vreme, kraće ili duže, ali ne može se opirati trajno. Može i nekim kreativnim metodama da proba da zaustavi neminovnost svoje smene, da kupi vreme, odstupnicu i izlaz, ali to isto može da radi tek neko vreme, ne i trajno.
Jedini preduslov da svoju vlast ne vezuje za trajnost jeste da počne da gubi većinu. Aleksandar Vučić i SNS počeće da gube onda kada opozicija počne da dobija sve više pristalica. U trenutku kada to počne da se dešava, režim SNS pašće ukoliko široka grupacija političkih partija/pokreta pobedi vladajuću koaliciju na izborima. Ključna reč ove poslednje rečenice – izbori.
Druga varijanta je da će usled nepriznavanja rezultata izbora i gubitka legitimiteta, režim SNS morati da prizna poraz usled mešovitog pritiska partija i građana na ulici. Zvuči poznato? Da bi pak sve to uopšte moglo da se desi neophodno je da se ostvari nužni preduslov – da opozicija počne da dobija više glasova. Da li se to dešava? Ne znamo.
Ako se partije opredele za bojkot, to se sigurno neće desiti. Da li može da počne da se dešava? Moguće je. Ali izlaskom iz institucija, neučestvovanjem na narednim vanrednim parlamentarnim izborima, ne vidim osnov kako bi to moglo da počne da se dešava.
Smatram da opozicione političke partije bojkotom više gube nego što dobijaju. Ulaskom u parlament koji svakako neće biti posut laticama ruža, partije ipak dobijaju određene mogućnosti koje ne bi imale ukoliko bi ostale van sistema.
Razlozi protiv bojkota i samoisključivanja
Prvo, javnost Srbije neće znati koliko su opozicione partije zapravo jake, odnosno da li jačaju ili slabe. Jedni će da tvrde jedno, drugi drugo, vlast treće. Opozicija ćuti i šeta sa građanima, bez bilo kakvih partijskih obeležja. Kada bi građani videli bilo kakav logo partije, ogromna većina bi se razbežala, a na ulici bi ostala realna moć partija. Probajte da zamislite taj scenario. Verovatno razmišljate o tome kako će ostati suviše malo ljudi na ulici.
Drugo, ukoliko učestvuje, opozicija će se boriti za glasove, radiće na infrastrukturi, logistici, mobilizaciji. Trudiće se da privuče što veći broj glasača. Što više birača privuče, imaće veću moć, probudiće jače frustracije ukoliko dođe do neregularnosti. Ukoliko pak bojkotuje, partije će ostati zarobljene u svom limbu. Bez moći. Bez kredibiliteta. Bez partijskih obeležja. Sa bojkotom partije će otežano, ako i uopšte, moći da rastu. Građani, potencijalni birači dodatno će se ohladiti od partija. Gađenje prema partijama ostaće isto ili će se pogoršati.
Treće, udružena opozicija oko Saveza za Srbiju tvrdila je da su izbori u Lučanima bili ”pokazna vežba” neregularnosti i odnosa vlasti prema izbornom procesu. Pitanje ostaje koliko je ljudi u Srbiji prisustvovalo ovoj pokaznoj vežbi u Lučanima, koliko je uopšte građana svesno kako su ti izbori izgledali. Da bi postigli efekat koji žele da postignu, opoziciji je zapravo potrebna nacionalna pokazna vežba što bi bili parlamentarni izbori u celoj zemlji.
Četvrto, sa ulaskom u parlament partije će imati određene finansijske mogućnosti, učestvovaće u radu odbora, imaće kakav-takav, ali ipak bolji pristup medijima nego ako su van igre i moći će lakše, legitimnije da komuniciraju sa međunarodnim institucijama.
Peto, učešćem bi izbili ključni argument vlasti u slučaju bojkota, a to je da opozicija zapravo i ne želi da izmeri svoju realnu snagu, da teži da se skriva iza građana, da izbegava da se uključi u proces dogovora sa Prištinom.
Paralelizam građana i partija – svako svojim putem
Aleksandar Vučić i SNS mogu da počnu da gube podršku i ukoliko na ulicama Beograda, pa možda i drugih mesta bude sve više ljude na ulici. Problem sa ulicom je što ona, za razliku od izbora, uz sva svoja raskršća i krivine, često nema konačno odredište ili svrhu, pa samim tim i umanjivanje podrške SNS-u, ukoliko se nekako politički ne artikuliše, ne mora nužno da bude politički dobitak za opoziciju.
Šta se dešava ukoliko se uslovi ispostavljeni režimu ne ispune? Ostaće se na ulici. Ok. Šta se dešava ukoliko se uslovi ne ispune u nekom dužem vremenskom periodu? Ostaće se na ulici u nekom dužem vremenskom periodu. Ljudi mogu da ostanu na ulici neko vreme, ali ne mogu na ulici da ostanu trajno.
Ukoliko u nekom dužem vremenskom periodu bude jasno da režim neće da ispuni uslove građana sa protesta, da li je razumno očekivati da će građani prihvatiti prestrojavanje u opozicionu kolonu koja će težiti da u nekom trenutku postane većina koja će pobediti? Da li će se građani organizovati u neki novi entitet koji će potencijalno strateški organizovanije da deluje u odnosu na režim?
Svojim pozivom da je spreman da sasluša građane koji protestuju dok isto ne važi i za, kako kaže, tajkunske partije, predsednik Vučić prikriveno je želeo da produbi jaz koji postoji između, sa jedne strane građana, i sa druge strane, samih političkih partija. Partije, za sada, ne planiraju da partijski utiču na ovaj protest. Postoje dve liste zahteva, zahtevi građana i zahtevi partija. Da li će doći do usaglašavanja tih zahteva i šta je potrebno da se dogodi da bi se to ostvarilo, nije baš ni malo jasno.
A šta se dešava ukoliko ne dođe do takvog usaglašavanja? Glumac Bane Trifunović već je bar jednom javno upozorio da pod ovakvim uslovima građani ne bi trebalo da izađu na sledeće izbore.
Ukoliko opozicija želi, za početak, da izazove vlast Aleksandra Vučića, a onda i da je preuzme, moraće prvo da prihvati ili makar da razume definiciju moći koja je njemu bliska. A to je pomenuta tvrda moć – moć pristalica, sledbenika, glasača. Ta se moć rađa iz borbe, ne iz bojkota i samoisključivanja.