Glavni urednik

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Koga i kako uznemirava opozicija?

U izjavi Gorana Vesića na Pinku da je opozicija manjina koja teroriše većinu jer su glasniji, test tačnosti može da prođe samo deo izjave da je opozicija manjina u odnosu na vlast. Pored istinitosti tog malog dela njegove tvrdnje važno je, međutim, da se prepozna iz koje matrice potiče ovakav iskaz – vlast želi da prikaže opoziciju kao nekoga koji zapravo teroriše, maltretira, uznemirava, obmanjuje većinu.

Ova matrica deo je odbrambene strategije predsednika Vučića – pobedite me na izborima, pa ću onda da se menjam. Ulične aktivnosti opozicije opisuju se kao terorisanje da bi se, pored svega ostalog, i to koristilo u borbi za omalovažavanje njihovih zahteva uz naravno obavezno naglašavanje malobrojnosti.

Svaka vlast u bilo kojoj zemlji na svetu za svoju opoziciju može da kaže da ona manje ili više uznemirava nju kao većinu. Posledica postojanja opozicije to i jeste – širenje uznemirenosti kod većine kako u nekom trenutku ta većina može da postane manjina.

Naša opozicija postaje bučnija. Bar u Beogradu. Pravo pitanje za našu opoziciju, na tragu misli Gorana Vesića, postaje – koga i kako ona trenutno objektivno uznemirava? Ovo pitanje utoliko je relevantnije ukoliko se planira bojkot izbora kao i isključivanje iz rada onih lokalnih organa u kojima vladajuća partija upravlja svojom većinom.

Kako, dakle, opozicija planira da uznemirava većinu u slučaju bojkota? Kako planira da to izvede i da bude u tome uspešna? Osim uličnih protesta, koja sredstva stoje na raspolaganju opoziciji? Koliko je spremna da ide daleko u svom uznemiravanju?

 

Sa one strane ostrašćenosti i poniženja

Ako su pitanja metoda teška, pitanja svrhe još su teža – koji cilj opozicija zapravo želi da postigne osim onog udžbenički definisanog opšteg cilja bilo koje opozicije na planeti da pobedi na izborima i smeni postojeću vlast? Da li se i kako svrha postojanja opozicije na neki način menja ukoliko ona odluči da bojkotuje izborni proces kao i da se potencijalno isključi iz procesa rasprava i odlučivanja na različitim nivoima uprave?

Ako se bojkot doživljava kao puki odraz do određene mere opravdane ostrašćenosti, skupštinskog mobinga, uskraćenosti da se na smisleni način učestvuje u političkom životu, time se samo odgovara na pitanje šta se bojkotom izbegava. Izbegava se dalje omalovažavanje. Ovim se, međutim, nikako ne odgovara na pitanje šta se bojkotom tačno postiže. Tu uglavnom i staje većina zagovornika bojkota koje sam do sada čuo. Posle toga ide ili spisak lepih želja ili nastavak još lepših psovki.

Ako se tvrdi da su ovakva politička pravila igre nepodnošljiva, ponižavajuća, odnosno da su pravila takva da po njima opozicija nikada neće da pobedi – opozicija mora da se  usredsredi na odgovor kako planira da ta pravila igre pretvori u podnošljiva, odnosno kako planira da ubedi onog koji ta pravila kontroliše da ih u nekom trenutku promeni.

Ako se tvrdi da vlast bojkotom gubi legitimitet sama opozicija mora pre toga jasno da demonstrira svoj legitimitet da bi osporavala tuđi – u čije ime opozicija to tvrdi, koliko građana stoji iz te tvrdnje.

Predstavnici vlasti mogu da konstatuju da opozicija koja ne želi da izmeri svoju moć među biračima pokušava vaninstitucionalnim metodama tu moć lažno da prikaže. Da je onda bojkot maska pred većinom, izgovor za nespremnost da se suoče sa samim sobom, sklonište od odgovornosti.

 

Kosovski bojkot

Ukoliko opozicija bojkotuje izbore i time sebe isključuje iz učestvovanja u budućem parlamentarnom životu, opozicija time vrlo verovatno bojkotuje i moguće učestvovanje u procesu odlučivanja o sporazumu sa Prištinom.

Stvari su jasne – budućoj istinskoj opoziciji u narodnoj skupštini svakako neće biti lako da dođe do reči. U takvom položaju, ta opozicija dočekaće i raspravu o sporazumu sa Prištinom. Osim u situaciji neke verzije vanrednog stanja ili slično, pregovori o sporazumu sa Prištinom, uz svu svoju zamornu razvučenost i mučnu tajnovitost, kad-tad će morati da dođu na dnevni red skupštine Srbije, pa makar i sa 1244 drugih tačaka dnevnog reda.

Opozicija koja tada bude u parlamentu moraće o tome da ima neki odgovoran stav. Moraće da preuzme odgovornost kako za potvrdan, tako i za odričan odgovor. Moraće da proba da na taj proces utiče. Opozicija koja, pak, ne bude u parlamentu, odnosno opozicija koja izbore bojkotuje, ne mora da ima odgovoran stav. Ta opozicija neće morati da preuzima odgovornost ni za šta – biće u više nego lagodnoj poziciji da sa ulice napada vlast kao izdajničku, dok sama neće da glasa ni za, ni protiv, jer neće biti unutra. Ta opozicija neće morati da ulaže apsolutno nikakav napor da pokuša da na taj proces utiče kako bi ga promenila.

Opozicija će bojkotom sebe rasteretiti moralne i političke odgovornosti za dogovor od istorijskog značaja.

Koliko bi Aleksandra Vučića zabolelo to što se tokom njegovog kosovskog boja odvija kosovski bojkot i kako bi on na to reagovao trenutno teško možemo i da pretpostavimo.

 

Paralelna stvarnost

Postoji uverenje da bi udružena opozicija trebalo potpuno da se isključi. Zamislimo scenario, na tragu nekih distopijskih zapleta, da ljudi opozicije počnu da napuštaju sistem i krenu da grade paralelni.

Možda Dragan Đilas u tom scenariju planira da pokrene paralelni javni servis Srbije. Na takvom servisu jedna od gledanijih emisija mogla bi da bude Utisak nedelje sa Oljom Bećković. Svi opozicioni novinari, urednici, pa time i gledaoci imali bi utočište istine. Ivan Ivanović se ne bi opraštao od publike, a Kesić bi dobio još veći prostor. Ovaj imaginarni paralelni javni servis mogao bi da bude antitelo otrovnom dejstvu medija bliskih režimu.

Što bi rekao Abel iz filma Most špijuna – da li bi pomoglo da se sada nerviramo što takvu alternativnu stvarnost nemamo? Da li bi bilo smislenije, umesto toga, da smireno pitamo delimično udruženu opoziciju Srbije – ako hoćete da pobedite režim Aleksandra Vučića, sa koje strane želite da mu priđete?

Ovo moramo da pitamo opoziciju budući da je suština predstavničke demokratije da se neko drugi umesto nas koga mi izaberemo bori za interese i vrednosti oko koji se slažemo. Ukoliko opozicija odluči da u tome ne učestvuje jer je izložena verbalnom nasilju, pritiscima i poniženjima moramo da znamo šta je alternativa.

Da li će uznemiravanje iz paralelne opozicione stvarnosti, uz kosovski bojkot, da bude dovoljno da predsednik Vučić nešto promeni? Ili da makar napravi neku grešku čije će ispravljanje da ga košta. Cenu tih grešaka određivaćemo svi mi, građani Srbije sa ili bez izbora ko god da na njima učestvuje. Te cene su za sada ipak veoma niske.