Foto: iStock
Autor: Feđa Pavlović
„Beograd je svet,“ uzvikivali su 1996/97. učesnici demonstracija protiv režima Slobodana Miloševića. Ova parola dobar je primer sposobnosti aforizma da u opisu nekog kompleksnog društveno-političkog fenomena uspešno parira temeljnoj teorijskoj analizi. Zašto je Beograd 1996/97. bio “svet”? Po čemu su tadašnja dešavanja bila „svetska“?
Pet godina nakon pada Berlinskog zida, Fukujamina teza o „kraju istorije“ uveliko je bila deo kanona zapadnoevropske misli – ondašnja inteligencija pretpostavljala je da će, po završetku Hladnog rata, čitav svet prepoznati vrednost liberalne demokratije kao optimalnog društvenog uređenja, te da će liberalno-demokratske vrednosti neizbežno trijumfovati u društvima oslobođenim od komunističke vladavine.
Smelost ove pretpostavke opisuju Geteovi stihovi: „Što vama duh se doba čini/ono je sopstven duh vaš u suštini,/u kome se doba odražava“. U vremenu koje Zapad pamti kao belle epoque prosperiteta, mira i dot-com revolucije, spremnost zapadnih liberal-demokrata da naturalizuju status quo i pridodaju mu eshatološku dimenziju bila je još i nekako shvatljiva.
Međutim, na našim prostorima, te zlatne godine zovu se „mračne devedesete“
Spram opore i obeshrabrujuće stvarnosti Srbije iz 1996/97, parola „Beograd je svet“ izgledala je kao ničim izazvan bljesak fukujamističkog optimizma. Iz nje je progovarao Beograd koji, pored sve nesreće koja ga je zadesila, odbija da bude zabit koju zaobilaze svetski istorijski tokovi.
Taj „svet“ bio je Beograd koji ne pristaje na egzil u koji ga je saterala Miloševićeva politika – Beograd koji hoće (i mora!) da zauzme mesto koje mu pripada u liberalno-demokratskom svetu u čijem su utemeljivanju Beograđani i njihovi sunarodnici učestvovali tokom dva svetska rata.
Danas, kada Fukujamin liberalno-demokratski trijumfalizam zvuči podjednako naivno kao komunističko verovanje u neminovnost svetske revolucije, lako nam je da odbacimo slogan „Beograd je svet“ kao efemerni odjek ideje kojoj je prošao rok trajanja. Ali, ako to uradimo, ignorisaćemo onu drugu, trajniju konotaciju te parole. Naime, „Beograd je svet“ zato što u Beogradu ima slobodnog „sveta“ – zato što taj ko u Beogradu odbija da skrštenih ruku posmatra nezapamćenu izbornu krađu nije sam, zato što svet koji ne dopušta da ga osioni režim u potpunosti obespravi ipak postoji, i ima ga pritom više nego što javlja RTS.
A to su, što bi rekao inspektor iz filma „Crni bombarder“, opasne ideje i opasne frekvencije.
Svaka diktatura nastoji da uspostavi neposredan kontakt sa pojedincem, ne bi li pred silom izvršne vlasti čovek ostao sam, nemoćan i primoran na poslušnost. U tom nastojanju, ona se trudi da razori, usisa i obesmisli autonomiju svih društvenih institucija koje joj stoje na putu – sudova i univerziteta, medija i političkih partija, nevladinih organizacija i verskih zajednica – tako da od svih okvira u kojima društvo živi ne ostane ni jedan koji bi svojim autoritetom, „tvrdim“ ili „mekim“, mogao da se suprotstavi vlastodršcu.
Krajnji cilj je jasan: onima koji bi se, u nekom trenutku, mogli drznuti da vladajućoj samovolji pruže otpor, uskratiti bilo kakav oslonac za organizovano delovanje. Zato su boljševici tako ljubomorno čuvali monopol Partije nad zaštitom interesa proletarijata od svakog „frakcionaštva“ (vanpartijskih organizacija, prim. aut.) koji bi joj, u tom pogledu, mogao biti konkurencija. I zato svaki režim, čim se poistoveti sa državom, usvoji ono čuveno Musolinijevo geslo: „Sve unutar države, nikad protiv države, ništa van države“.
Nesloboda je, dakle, neraskidivo skopčana sa samoćom.
U tom smislu, otkriti svet u svojoj zajednici znači suprotstaviti se izolaciji na koju je čovek u neslobodi osuđen. Sa stanovišta režima, takvo otkriće predstavlja dvostruku subverziju – ako u nekoj zemlji ima sveta spremnog na pobunu, onda ima i institucija u čije se ime taj svet buni. Ako su Beograđani 1996/97. (ili Podgoričani 2018) izašli na ulicu iz protesta protiv grubog kršenja osnovnih ustavnih odredbi, onda taj ustav ipak nešto znači, koliko god u datom trenutku prag tolerancije na režimsku samovolju bio visok. A to „nešto“ je mera režimskog neuspeha da u potpunosti monopolizuje politički autoritet.
Kada sam prošle nedelje prisustvovao protestu povodom neustavnog zatvaranja Nebojše Medojevića, poslanika u Skupštini Crne Gore, zaista mi se činilo da valja reći: Podgorica je svet.
Što se protesta tiče, policijsko nasilje nad Nebojšom Medojevićem bilo je tek neposredan povod, dok je suštinski razlog okupljanja bila odbrana institucije narodnog poslanika, dostojanstva Skupštine i Ustava Crne Gore od bahate policijske čizme koja je namerila da ih zgazi.
Iskustvo kaže da, kad god se na takav način postave stvari, unutar opozicionih krugova neminovno progovori višedecenijsko ogorčenje: Koji crni Ustav i Skupština? Kakvo dostojanstvo? Nisu li, za trideset godina DPS-ove vlasti, tzv. institucije sistema do te mere izgažene da tu više nema ničeg što bi se moglo braniti? Nisu li, stoga, farsični pozivi na nekakvu odbranu liberalno-demokratskih uzusa, provera i ravnoteža, vladavine prava i ostalih crnogorskih fikcija, kad je i slepcu očigledno da ništa od toga u praksi ne postoji?
Ova priča zvuči zavodljivo baš zato što je njena logika cirkularna – kada se kaže da nema svrhe braniti institucije koje faktički ne postoje, zaboravlja se da institucije i postoje ako i dok god postoji spremnost da se stane u njihovu odbranu. Prema tome, sama činjenica da su prošle nedelje hiljade crnogorskih građana izašle na ulicu da zaštite Ustav od policijskog divljanja dokazuje ipso facto da taj i takav Ustav postoji i da ipak ima neku težinu.
Podgorica je svet, dame i gospodo!
Kada to čuju oni koji uporno ponavljaju „Podgorica se izgradila“, misliće da govorimo o istoj stvari. Razlika je, međutim, ogromna: Podgorica je svet ne zato što su u tom gradu prošle nedelje sagrađene još dve-tri stambene zgrade, već zato što se pokazalo da u Podgorici ima slobodnog sveta – srazmerno veličini, ništa manje nego u Beogradu ili u Parizu. Podgorica je svet zato što odbija da bude glavni grad policijske države – zato što oni koji bi Podgoricu i Crnu Goru hteli da vrate u 1948. još uvek nisu dovršili posao.
Tekst je originalno objavljen pod naslovom “Podgorica je svijet” na Vijesti.me.
Autor je Feđa Pavlović, magistar filozofije