Foto: FoNet, Imre Sabo
Protekla nedelja na političkoj sceni Srbije bila je prilično dinamična. Nakon poslanika opozicije koji su noć proveli u Narodnoj skupštini zahtevajući raspravu o Zakonu o budžetu, u subotu je na ulice Beograda izašlo preko 10.000 ljudi, protestujući protiv nasilja pod parolom „Stop krvavim košuljama.“
Postoje različite spekulacije o daljem toku događaja, kao i više otvorenih pitanja.
Da li nas očekuju vanredni parlamentarni izbori koje je u svojoj izjavi o protestu pomenuo predsednik Vučić? U kakvom je stanju opozicija – može li se govoriti o udruženom nastupu? Da li je u opticaju bojkot izbora? Konačno, šta možemo da očekujemo nakon održanog građanskog protesta?
O svemu tome, za Talas je govorio Bojan Klačar, izvršni direktor Centra za slobodne izbore i demokratiju (CeSID).
Šta bi izdvojio kao najveći utisak o protestu koji je održan u subotu? Kakva su ti očekivanja u vezi sa zahtevima protesta?
„Od pozitivnih, ideju zajedništva, solidarnosti i naznake koordinisanijeg nastupa, neku vrstu zajedničke politike oko tema koje su nesporne za širu zajednicu.”
“Potom, uspešnost protesta i njegovu brojnost, imajući u vidu mnogo loših iskustava u prethodnih šest godina.”
“Lošiji utisci su manjak jasnog političkog sadržaja. Za politički sadržaj su mi i vezana buduća očekivanja – organizatori moraju da pripreme neku vrstu političke platforme ili političkih zahteva i da definišu odgovore na pitanje: a šta ćemo sledećeg jutra kada se svi probude u svojim kućama? Ti ljudi očekuju odgovor na to pitanje.
I još važnije, da budući protesti i akcije budu inicirani od strane opozicije a ne reakcija odnosno odgovor kao što je to sada bio slučaj zbog prebijanja Borka Stefanovića. Moja očekivanja su da će se zahtevi kretati u okviru onih politika koje su nesporne za prilično raznoliku grupu protestanata: sloboda medija, pluralizam mišljenja, slobodni izbori i njihov potencijalni bojkot i vladavina prava.“
Identitet ovog protesta još uvek je nejasan. Uloga političkih partija takođe. Kako vidiš njihovu ulogu u ovom procesu? Da li je prirodno da očekujemo da će partije da preuzmu protest ili je moguće naći neku ravnotežu između građanskog i partijskog protesta?
„Srbija je u krizi stranačkog života, nema nikakve dileme. Stranke koje nisu na vlasti su obezglavljene, pritisnute finansijskim problemima, pritiscima vlasti i pritiskom dela javnosti koji želi politiku bez politike, organizacije bez organizacije i iznova i iznova nove ljude.
Stranke su bojažljive, plaše se da preuzmu inicijativu jer će naići na zid nerazumevanja, ne samo kod javnosti i medija bliskih vlasti, nego i među sopstvenim biračima. Kao da su svi imali pravo da greše u prošlosti, sem opozicionih političara.”
“U vlasti su političari sa diskutabilnom ulogom u prošlosti, brojni novinari i dalje rade iako su grešili, istraživači su imali loših procena i svi su opet dobijali nove prilike. I to je normalno. Samo opozicija na to nema pravo, što je nepravedno.”
“Ulogu stranaka u subotnjem protestu vidim kao želju da ostanu u drugom planu, da ne provociraju potencijalne nezadovoljnike iako je njih već sa najavom govornika bilo poprilično mnogo.
Da, prirodno je da stranke imaju snažnu ulogu u ovim i budućim protestima, kao što je prirodno da to ne isključuje građansku crtu protesta. Pa, građani su demokratski i politički termin – izaći na protest ne znači da vi morate da se složite sa svakim čovekom, političarem ili strankom, već da se složite da su ciljevi protesta opravdani i da želite promene.“
Predsednik Vučić je u svojoj izjavi o protestu pomenuo nove izbore, a postoje i najave o vanrednim parlamentarnim izborima sledeće godine.
Da li to ima veze sa protestom i na koji način? Koliko smo blizu vanrednih izbora i kome bi to išlo u prilog?
„Izjava je i u vezi sa protestom, ali je protest samo deo šireg mozaika koga, u razmišljanju o vanrednim izborima, čine još Kosovo, ustavni referendum i procena koji „tajming“ više odgovara za SNS.”
“Uspešan protest, a to jeste bio ovaj subotnji protest, je nešto o čemu je vlast razmišljala jer su svesni da svako uspešno pojavljivanje opozicije čini njihovu vidljivost većom i približava opozicione aktivnosti potencijalnim biračima.”
“Suštinski, jedan od najvećih problema opozicije jeste taj da su nevidljivi za ogroman broj birača, ljudi ne znaju ko su, ne znaju koje su im aktivnosti. Mi u istraživanjima i dalje srećemo ljude koji ne znaju da B. Tadić više nije u DS, na primer. Većina ljudi o opoziciji zna onoliko koliko je vladajući filter dopustio, pa često vidite reakciju vlasti na nešto što je opozicija uradila a da niste imali prilike da vidite šta je to opozicija uopšte i uradila.
Odluka o izborima je u rukama A. Vučića i vrlo su nezahvalne prognoze, ali imajući u vidu političku dinamiku u 2019. i mogućnost osnaživanja opozicije, vanredne parlamentarne izbore nipošto ne treba isključiti. Na to nas podseća prošlost, od 2012. smo već imali dva ciklusa vanrednih parlamentarnih izbora.
Rani vanredni izbori više odgovaraju SNS, to je bez sumnje. Sa njima je, na primer, moguće i da se spoji ustavni referendum o pravosuđu.“
Kakve su šanse opozicije na tim eventualnim izborima? Koji bi bili najveći izazovi za njihove partije?
„Ako me pitate za šanse da se napravi neka krupna politička promena, onda one nisu velike. Prosto, rano je, rejtinzi vlasti su stabilni, a opozicija još daleko od ozbiljnog konkurenta. Ako je pitanje da li mogu do boljeg rezultata, odgovor je da mogu. Šanse za njihov uspeh rastu, ukoliko budu vidljivi za politički mejnstrim: za birače iz unutrašnjosti, sa srednjom školom ili nižim obrazovanjem, za konzumente mejnstrim medija (TV, pre svega).
Istraživanja pokazuju da je tek 20% birača dobro upoznato šta opozicija, zapravo, radi. To je premalo i toga je vlast svesna i zato ulažu velike napore da takve trendove i održe.
Duga je lista izazova za opoziciju, spomenuću samo neke. Psihološki, izgubili su samopouzdanje posle niza neuspeha. Politički, izgubili su identitet, inicijativu, jasno artikulisan politički sadržaj. Organizaciono, mali broj odbora, niski finansijski i ljudski kapaciteti. Na kraju, imaju i ozbiljnog protivnika: rejtinzi SNS su takvi da faktički od decembra 2012. nisu pali ispod 48% podrške.“
Kako vidiš ideju bojkota izbora – šta bi mogle da budu prednosti, a šta mane? Da li bi udruženi bojkot opozicije imao smisla i da li bi bio izvodljiv?
„Bojkot nije laka odluka. U osnovi, ne pripadam krugu ljudi koji podržavaju bojkot izbora (ni sada ni ranije), ali se čini da poslednja dešavanja, pre svega, ona u parlamentu, u velikoj meri sužavaju prostor opoziciji i bojkot drže kao jednom od mogućnosti.”
“Prednosti su što bi na taj način poslali snažnu poruku javnosti, i domaćoj i međunarodnoj; što bi se na neki način „ogolilo“ postojeće stanje.”
“Verujem da opozicija, govoreći o bojkotu, drži tenziju među svojim biračima i vrši pritisak na SNS s ciljem obezbeđivanja iole boljih izbornih uslova.
Mane su da je bojkot izbora često skuplji nego učešće na izborima i to se izgleda zaboravlja. Kada se odlučite na bojkot, vi već sledećeg ponedeljka morate znati šta hoćete i morate biti u svakodnevnoj komunikaciji sa biračima. Sve to puno košta, ali i traži ozbiljne stranke, sa ozbiljnim resursima, sa jasnom politikom, sa uhodanim međunarodnim kanalima. O drugim manama, poput izostanka finansiranja i smanjivanja ionako male vidljivosti, da ne govorim.
Ne vidim mogućnost da dođe do ujedinjenog bojkota, imajući u vidu razlike unutar opozicije. Verujem da je to tema dominantno usmerena na SZS, PSG i nekoliko drugih manjih građanskih stranaka. Nezamislivo mi je da će LDP ili SRS biti „za“ bojkot, na primer.“
Čest narativ je da „stvari treba menjati na lokalu.“ Kako ti vidiš tu ideju? Koji su izazovi ovog pristupa?
„Lokalni izbori su mahom potkusurivanje računa sa nacionalnog nivoa. Izborni sistem faktički iznova i iznova generiše negativnu selekciju jer su lokalni političari i poslanici demotivisani za ličnu borbu i odgovornost.
Ideja da sve potiče od lokalnog nivoa je tačna, politika nastaje artikulišući interese građana. Tu je i najveći izazov jer to podrazumeva demokratičnost stranaka, spremnost na participativni pristup, snažnu infrastrukturu, prepoznatljive ljude. Rečju, to traži ozbiljnu organizaciju. Ovde se često podsmevaju snažnoj infrastrukturi misleći da u eri medijskih kampanja to nije važno, ali to su pristupi koji se ne isključuju, već dopunjuju.“
Kako vidiš ulogu civilnog društva u političkim promenama u Srbiji? Šta nam je potrebnije – „novi Otpor“ ili „novi DOS“?
„Civilno društvo treba da bude kredibilno, aktivno i profesionalno, da pošteno rade analize i istraživanja i da bude sposobno da artikuliše ideje i da ih zagovara. Da ostane izvan svakodnevne politike i podrške strankama, da ne meša poslovne i privatne izbore i da se snažno bori za svoje ideje, za promociju političkog pluralizma, slobode i ljudskih prava. Ono treba da bude okrenuto građanima, da im građani budu najvažniji partner.”
“Ne treba zaboraviti da Otpor i DOS nisu bili „ili-ili“ koncepti, već dve strane jedne iste medalje, sa istim ciljem i različitim pristupima.”
“Verujem da danas Srbiji ne treba, ni „novi Otpor“ ni „novi DOS“ jer su oni bili odraz duha jednog vremena. A ne treba zaboraviti da su se i DOS i Otpor faktički raspali posle samo tri godine od demokratskih promena 2000. Danas su drugačije okolnosti i političke prilike, drugačiji politički protivnik, promenjene medijske navike, tehnološki pejzaž.
Stoga mislim da je Srbiji danas potrebno nešto što je primereniju ovom vremenu. Ja to vidim kao hrabru i snažnu opoziciju, sposobnu da artikuliše politički sadržaj. Ne treba izmišljati toplu vodu, pogledajte okruženje i druge razvijene zemlje i videćete da se do političkih promena svuda, dolazi snažnim političkim organizacijama koje se bore za svoje ideje i birače.“