Foto: BIRN, Maja Živanović
U subotu 8. decembra održan je građanski protest pod parolom „STOP krvavim košuljama“ koji je, prema proceni organizatora, okupio preko 10.000 ljudi na ulicama Beograda sa jasnom porukom: nasilje u Srbiji prešlo je crvenu liniju i tome mora da se stane na put.
Broj ljudi koji je izašao na ulice uprkos izazovima u pogledu organizacije i komunikacije je indikativan i po svemu sudeći za mnoge iznenađujući – postoji uverenje u javnosti da se stvara potencijal da se ova energija artikuliše u konkretne zahteve. Da li, međutim, znamo koji su to glavni zahtevi?
Predsednik Vučić je u svom pretećem komentaru na protest, pored krajnje neodgovorne izjave da neće ispuniti zahteve čak i da na ulice izađe 5 miliona ljudi, otvorio nekoliko zanimljivih pitanja:
Da li je krajnji cilj protesta održavanje vanrednih izbora?
Ovo je svakako legitimno pitanje koje ne samo predsednik Vučić, već bilo ko može da postavi opoziciji.
Šta bi bilo u osnovi tog mogućeg zahteva za vanrednim izborima? Da li je postalo uzaludno pozivati na odgovornost, tražiti ostavke ministara i drugih državnih organa? Da li okupljeni građani i deo opozicije smatraju da ova vlast više nema legitimitet da se izbori sa nasiljem?
Drugo pitanje od značaja za javnost kojeg se predsednik dotakao svakako je i starosna struktura – koliko je uopšte bilo mladih na ulicama i zašto?
Konačno, neke od kritika protesta bile su upućene na odnos političkih partija i organizacije – da li je potrebna veća i vidljivija uloga opozicije na protestima – i u kom obliku? Ko treba da formuliše i postavi zahteve protesta?
O ciljevima, zahtevima i daljem toku protesta razgovarali smo sa Borkom Stefanovićem, Marinikom Tepić, Slobodanom Georgievim i Markom Milosavljevićem.
Naučili smo lekciju građanskih protesta koji nisu povezani sa zahtevima opozicije
Borko Stefanović, lider Levice Srbije, kaže za Talas da mu se čini da su svi u Srbiji naučili lekcije iz prethodne dve godine:
„Svi smo naučili lekcije iz raznih demonstracija, aktivizma i građanskih protesta koji nisu bili povezani sa zahtevima opozicije.”
“Samo neko ko želi da ponovi istu glupost pada dva puta u istu rupu.“
Stefanović naglašava da je siguran da će adekvatni zahtevi biti formulisani i da će građani o tome biti detaljno obavešteni – od strane Saveza za Srbiju.
„Nećemo dozvoliti ponavljanje istih grešaka“, zaključuje.
„Vučić traži izgovor da uvede vanredno stanje da bi legalno vladao mimo zakona i Ustava“
U nedelji pre protesta, narodni poslanici su proveli noć u Narodnoj skupštini, zahtevajući da kažu građanima sve što imaju budući da su, kako navode, bili sprečeni da to urade tokom redovne rasprave o Zakonu o budžetu za 2019. godinu.
„Dobar signal je to što smo, prvi put u ovom sazivu, imali kontinuiranu zajedničku akciju poslanika opozicije u nedelji pred protest“ – kaže za Talas narodna poslanica Marinika Tepić.
Ona dodaje da je rasprava o ključnom zakonu za građane, Zakonu o budžetu, izbegnuta „podmuklo, bahato i izrežirano od strane vladajuće većine.“
„Ovo je bio poslednji ekser u kovčegu parlamentarizma, nakon čega smo pozvali sve da se sa nama pridruže građanskom protestu u subotu.“
„Drago mi je da su ljudi ujedinjeni protiv fašizacije Srbije, protiv nasilja, zla, kršenja svih mogućih prava – konačno, i fizičkog obračunavanja sa političkim neistomišljenicima. Bez obzira da li su u pitanju lideri stranaka ili naprosto ljudi koji su se suprotstavili direktivi vladajuće većine u nekom svom okruženju.“
Naša sagovornica kaže da je njen utisak da je konačni cilj predsednika Vučića uvođenje vanrednog stanja:
„Da li zbog Kosova ili nekog drugog pitanja, nije važno, Aleksandar Vučić traži izgovor da uvede vanredno stanje jer je to jedini način da legalno vlada mimo zakona i Ustava.“
Kada je reč o konkretnim zahtevima protesta, ocenjuje da je prvi zahtev jasno formulisan i da glasi – „Prestanite da tučete ljude koji drugačije misle.“
Naša sagovornica se takođe osvrnula na ubistvo Olivera Ivanovića koji je, kako kaže, žrtva političke likvidacije zato što je upozoravao na ulogu kriminala u politici.
„Konačno, ja ne znam kako bilo ko iz EU više ozbiljno shvata Vučića koji abolira ljude sudskog postupka, upotrebom poligrafa. Mislim da čitav proces integracija treba da se obustavi dok ne sredimo stanje u zemlji.“
Foto: BIRN / Maja Živanović
Političke zahteve treba da formulišu političari
Slobodan Georgiev iz BIRN-a kaže za Talas da političari moraju da budu ti koji će formulisati konkretne zahteve:
„Ne može Bane Trifunović da formuliše zahteve. Političke zahteve formulišu političari.
Pored toga, ovaj protest mora da traje dugo. Ljudi su se skupili i prošetali, ali ne može da ostane na tome.“
Georgiev dodaje i da nije video „tu veliku energiju na protestu u subotu o kojoj svi pričaju“, kao i da je pitanje gde su bili mladi ljudi:
„Moj utisak je da je prosek godina na protestu bio 48. Moramo da se zapitamo gde su ti mladi ljudi, oni očigledno ne vide protest kao način na koji će se neka nova politika artikulisati.“
Kada je reč o drugim opcijama o kojima se spekuliše, poput bojkota, Georgiev ocenjuje da to samo po sebi nije dovoljno:
„Ne možete samo da kažete da nešto nećete da radite – potrebno je svima, kako svojim biračima tako i ostalim građanima, objasniti razloge za to. I nije izgovor da nema pristupa medijima, ovi razgovori se vode na lokalu, na terenu.“
„Danas je Dan ljudskih prava“, dodaje naš sagovornik, „a ja ne vidim da neko iz opozicije organizuje događaj tim povodom – a u subotu se šetalo zbog kršenja ljudskih prava.“
„Oliver Ivanović je ubijen kao opozicioni političar, ne kao običan građanin. Ljudi koji se bave politikom treba nešto da rade, da budu otresitiji, a građani su već dugo zgađeni politikom, pa ko onda da predvodi ako nećemo političare?“
Zaključuje da bi političke partije trebalo da uključe i lokalne incijative, kao i nevladin sektor, u jednoj široj borbi na nivou načela – borbi za vladavinu prava.
Koji konkretni politički akteri bi trebalo da budu na čelu ovih procesa – trenutno nije jasno. Kako kaže Georgiev, Dragan Đilas se nije postavio kao ta ličnost već to u njegovo ime rade mediji, pre svega tabloidi, kao i lideri drugih političkih partija.
„Možda bi trebalo u prvi plan staviti nekoga drugog – nekoga protiv koga se ne vode aktivne kampanje, kome ne možeš da upadaš u garažu.“
Nije pitanje gde su mladi ljudi – već gde smo svi mi nakon tog protesta
Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR), u izjavi za Talas kaže da prvi zahtev protesta treba da bude usmeren na zaustavljanje nasilja:
„Prvi zahtev svakako treba da bude da se zaustavi bilo kakav vid nasilja – pogotovo kada je reč o nasilju kao sredstvu legitimne političke borbe.”
“To znači da se procesuiraju svi slučajevi čiji smo bili svedoci kada su lokani izbori u pitanju, kada su aktivisti civilnog društva i političkih partija bili napadnuti – a taj zahtev je upućen pravosuđu, kao i predstavnicima izvršne vlasti koji stoje na putu ovim procesima.“
Kao drugi zahtev, Milosavljević navodi oslobađanje medija i parlamenta, ali ističe da to nije jednostavan korak, ali svakako jeste pravac u kojem treba ići sa dalji zahtevima.
„Obaveza artikulisanja ovih zahteva je svakako na svim predstavnicima opozicije – kako parlamentarne tako i neparlamentarne, da sednu i razgovaraju o tome. U međuvremenu – nastaviti sa protestima.“
Jedna od kritika bila je upućena na odziv mladih na protestu, ali naš sagovornik ocenjuje da je to pitanje iza kojeg ne stoji traženje odgovora:
„Ja sam na protestu video veliki broj mladih ljudi – iz partija, nevladinih organizacija, medija. Mladih ljudi ima, ali i dalje postoje zablude da u političkim procesima nema mladih ljudi.
Svako ko pita gde su mladi, treba da se zapita da li se, i koliko, trudio da razgovara sa mladima i objasni im političku situaciju u zemlji.“
„Nije pitanje gde su mladi ljudi, već gde smo svi mi nakon ovog protesta.“
Za kraj, ističe da je dodatni problem stišavanje glasova koji govore o nasilju – misleći na Mirjanu Karanović i Duška Vujoševića koji se, iako najavljeni kao govornici, nisu obratili u subotu:
„Ono što smo čuli u vestima je problematično – da se bilo ko zastrašuje pretnjama nasilja, ali to je pretnja paradržavnih struktura. Potrebno je obezbediti potpuno slobodan prostor ljudima da govore o ovom problemu“, zaključuje.