Foto: Quinn Dombrowski
Na međunarodnoj konferenciji održanoj na Fakultetu političkih nauka u organizaciji Centra za interdisciplinarne studije Balkana i Centra za primenjene evropske studije, univerzitetski profesori i istraživači iz zemalja Zapadnog Balkana diskutovali su o mogućim scenarijima u rešavanju kosovskog pitanja i bezbednosti u Jugoistočnoj Evropi.
Nakon ponovnog zaoštravanja odnosa Beograda i Prištine i odluke kosovske vlade da uvede carine od 100 odsto na srpske proizvode, postavilo se pitanje da li dijalog u Briselu zaista vodi normalizaciji odnosa ili pak novom sukobu u regiji. Postoji li uopšte volja da se kosovsko pitanje reši?
Tri ponuđena scenarija jesu razmena teritorija, normalizacija odnosa i status kvo.
„Razmena teritorija dovela bi do nasilja i nasilne razmene ljudi“
Opcija razmene teritorija nije naišla na odobravanje međunarodne zajednice, pre svega zbog mogućnosti izbijanja sukoba, ali i zbog problema iscrtavanja novih granica. Ipak, političari sa obe strane ne isključuju ni ovaj scenario, iako bi njegova implementacija značila otvaranje Pandorine kutije.
Pitanje koje se postavlja jeste ko bi odredio koja bi se teritorijala menjala, šta bi bilo sa mestima gde je stanovništvo podeljeno i da li bi se za liniju preseka uzela prirodna granica, odnosno Ibar ili pak Koridor 10.
Glavni zaključak panelista bio je da bi stvaranje nacionalnih i etnički čistih država zasigurno dovelo do egzodusa manjinskog stanovništva sa obe strane granice.
Enver Hasani, profesor Univerziteta u Prištini, rekao je za Talas da misli da treba da zaboravimo na razmenu teritorija:
„To neminovno dovodi do nasilja i nasilne razmene ljudi.”
“Trebalo bi da krenemo evropskim putem i da uz pomoć Evropske Unije i SAD radimo na stvaranju mehanizama koji bi omogućili vladavinu prava i smanjili korupciju. Tada bi se stvorili uslovi i za novu generaciju rukovodioca koji bi bili čistih ruku, što sada nije slučaj”, zaključuje profesor Hasani.
Normalizacija odnosa bi značila priznavanje nezavisnosti Kosova
Normalizacija odnosa bi pre svega podrazumevala priznavanje Kosova kao nezavisne države. Iako je zaključak govornika na konferenciji bio da bi obe strane ekonomski i politički prosperirale, što bi dovelo i do stabilnosti u regionu, smatraju da nema mnogo interesovanja za ovu opciju.
„Nerešavanje pitanja Kosova je politička odluka. Srbija ne želi da skloni Kosovo sa agende, jer bi onda morala da se suoči sa pitanjem korupcije, nezavisnosti pravosuđa, slobode medija…“, istakao je u svom izlaganju Sandro Knezović sa Instituta za razvoj i međunarodne odnose iz Zagreba.
Najrealnije rešenje – (polu)zamrznuti sukob?
Zadržavanje trenutne situacije, odnosno odlaganje rešenja jeste politika koja se godinama primenjuje. To svakako nije dobra opcija, ali da li je iko spreman da se sa ovim problemom zaista suoči?
„Srbija vodi kontinuiranu politiku borbe protiv međunarodnog priznanja i legitimizacije kosovske nezavisnosti. Što se tiče odluke kosovske vlade da uvede carine od 100 odsto na srpske proizvode, ona predstavlja novinu u njihovoj politici. Oni nisu pravili tako radikalne unilateralne poteze na koje Amerikanci i Evropljani ne bi dali zeleno svetlo, što je sada slučaj“, rekao je za Talas Filip Ejdus, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka.
Ejdus takođe ističe da je trenutno najrealnije održavanje status kvo.
„Nema lakih rešenja, ali trenutno najrealniji je status kvo, odnosno neka vrsta zamrznutnog ili poluzamrznutog sukoba.”
“To podrazumeva korak napred, korak nazad, bez nekog kvalitativnog pomaka. Kada je u pitanju normalizacija odnosa bez ikakve korekcije granica, plašim se da za to ne postoji političko raspoloženje u Srbiji, s obzirom da veliki broj građana i gotovo sve političke stranke nažalost ne žele da priznaju Kosovo, bez čega nema normalizacije“, dodao je Ejdus.