Foto: Lybil BER
Premijerka Ana Brnabić podsetila nas je prošle nedelje da najviši državni organi Srbije i dalje imaju problem da javno prihvate presude međunarodnih sudova. Makar u onom delu koji se tiče genocida u Srebrenici. Tokom posete Srbiji Teodor Meron, predsednik Mehanizma za međunarodne krivične tribunale podsetio je da se od Srbije kao i od svih ostalih država očekuje da te presude ne dovode u pitanje.
Presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu po tužbi BiH nije ustanovljena krivica države Srbije za genocid u Srebrenici. Direktni počinioci ili pomagači genocida jesu pojedinci, generali i pukovnici. Ne narodi, ne države. Srbija, dakle, nije kriva za genocid.
Umesto da zvaničnici Srbije prihvate neumoljivu i pravno zacementiranu činjenicu individualne krivične odgovornosti za genocid kao i činjenicu da Srbija kao država sa svim svojim građanima nije i ne može biti kriva za taj zločin, mi jednostavno biramo da to ne poštujemo.
Ovim povodom zavirio sam u udžbenike iz istorije za srednje škole koji se bave pomenutim periodom. Želeo sam da proverim kako se autori ovih udžbenika odnose prema ovom tužnom događaju koji nas i dalje svađa.
Masakr odnosno ratni zločin i zločin protiv čovečnosti
”Masakr” u Srebrenici opisuje se kao ”ratni zločin i zločin protiv čovečnosti koji je počinila vojska Republike Srpske uz pomoć paravojnih formacija nad vojnicima i civilima Bošnjacima” u udžbeniku Đorđa Đurića i Momčila Pavlovića (za treći razred gimnazije prirodno-matematičkog smera i četvrti razred opšteg i društveno-jezičkog smera) u izdanju Zavoda za udžbenika iz 2016. godine.
Možemo reći da se ovaj udžbenik od tri koja sam ovde analizirao uporedno i najviše pozabavio ovom temom.
Autori ovog udžbenika takođe navode da je sam broj ubijenih sporan, odnosno da је po nekima ”ubijeno 8000 ljudi, a prema drugima se ti brojevi ocenjuju kao preterivanje.”
Udžbenik sadrži i navođenje da su Ratko Mladić i ”drugi srpski oficiri u međuvremenu optuženi za ratne zločine uključujući i genocid pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Međunarodni sud pravde (MSP) u Hagu je 26. februara 2007. u presudi po tužbi BiH ovaj zločin okvaifikovao kao genocid, ali Srbiju nije povezao sa ovim događajem. Nekoliko oficira i vojnika vojske Republike Srpske osuđeno je za ovaj zločin u Hagu.”
Jedan od masovnih zločina i primer etničkog čišćenja
Drugi udžbenik spominje Srebrenicu u pasusu u kojem se taksativno nabrajaju mnogi drugi zločini tog vremena. Ovo je udžbenik Mire Radojević iz 2014. godine u izdanju izdavačke kuće Klet (za treći razred gimnazije prirodno-matematičkog smera, četvrti razred gimnazije društveno-jezičkog smera i opšteg tipa i četvrti razred srednje stručne škole za obrazovne profile pravni tehničar i birotehničar).
Za ove zločine koji su svi zajedno opisani kao ”najstrašniji primeri etničkog čišćenja i masovnih zločina nad zarobljenicima i civilnim stanovništvom” tvrdi se da se ”u domaćoj i međunarodnoj javnosti, kao i pred sudovima još vode rasprave o karakteru počinjenih ubistava i nasilja praćene neslaganjima oko pitanja da li pojedini mogu biti kvalifikovani kao ratni zločin ili genocid.”
Autorka ovog udžbenika učenike, dakle, ni ne upoznaje sa presudama međunarodnih sudova. U poslednjoj rečenici, ove lekcije u udžbeniku autorka tvrdi da su ”radi procesuiranja optuženih za ratne zločine Ujedinjene nacije osnovale Međunarodni krivični sud, ali saglasnost nije postignuta ni oko njegovog rada.”
„Vladi Srbije nije od pomoći da osporava presude jednog važnog međunarodnog suda“
-Teodor Meron @SerbianPM @anabrnabic #genocid https://t.co/6bdiclZFgx— DW Српски/Srpski (@DW_Srpski) November 21, 2018
Izdvojili bismo masovni zločin u Srebrenici
Srebrenici je dodeljena jedna kratka rečenica: ”Oružane sukobe pratili su masovni zločini među kojima se izdvajao zločin u Srebrenici” u udžbeniku autora Radoša Ljušića i Ljubodraga Dimića iz 2015. godine u izdanju Freske (za treći razred gimnazije prirodno-matematičkog smera i četvrti razred opšteg i društveno-jezičkog smera).” To je sve o tome.
Aktivnosti tribunala u Hagu spominju se kod opisivanja lidera u jugoslovenskim ratovima. Kod opisa Franje Tuđmana navodi se da ga je ”Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju označio jednim od vinovnika rata i učesnika u ”udruženom zločinačkom poduhvatu”, ali optužnica protiv njega, pod pritiskom Zapada, nikada nije podignuta.” Što se tiče Alije Izetbegovića možemo da pročitamo da je ”haški sud vršio istragu protiv umešanosti u zločine učinjene na prostoru BiH, ali optužnica, pod pritiskom međunarodne zajednice, nikada nije podignuta.”
Na kraju, spominje se takođe i da je Haški sud podigao optužnicu protiv Radovan Karadžić ”u kojoj ga je teretio po komandnoj odgovornosti za zločine genocida, zločine protiv čovečnosti, teške povrede Ženevske konvencije iz 1949. proterivanje po političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, prisilna preseljenja.”
Kao što možemo da vidimo udžbenici iz istorije za srednje škole na veoma neadekvatan način opisuju konkretna dešavanja u Srebrenici.
Ostaje da se vidi da li će neki novi autori udžbenika iz istorije priznati ono što političari na vlasti još uvek nisu spremni da priznaju.