Glavni urednik

Vreme čitanja: 11 minuta

Tema odlaska, posebno mladih i uspešnih ljudi iz Srbije ili onoga što se popularno zove odliv mozgova uvek je aktuelna u našoj javnosti. Čini se da nedovoljno govorimo o uspešnim ljudima koji su se školovali u inostranstvu, živeli preko neko vreme, a onda odlučili da se vrate i da nastave život u Srbiji.

Ovom prilikom razgovarali smo sa Srđanom Nikolićem (45) finansijskim stručnjakom koji je od svoje jedanaeste, narednih 25 godina živeo u Americi. Pošto je diplomirao psihologiju i stekao MBA na prestižnom Univerzitetu Džordžtaun radio je za Ford i Crysler Financial.

Razgovaramo o tome zašto se vratio, kakav je bio njegov privatni i poslovni američki način života, da li se menja slika Srbije na Zapadu i šta misli o aktuelnim političkim dešavanjima.

 

1. Posle 25 godina života u Sjedinjenim Američkim Državama, 2009. godine odlučio si da se konačno vratiš i svoj život nastaviš u Srbiji? Šta je presudno uticalo na takvu odluku?

 

Otišao sam kao malo dete. Dakle, moj temelj je bio u Srbiji. Taj temelj je ostao nedovršen u odnosu na većinu ostalih koji generalno idu u inostranstvo sa 18 godina ili malo kasnije. Mnogi odu kao formirane osobe, sa izgrađenim prijateljstvima, završenom školom i životom koji ostavljaju za sobom. Ja sam otišao mnogo ranije. Taj raniji odlazak mi je mnogo značio po pitanju integracije u Americi, ali je takođe ostavio i nešto nedorečeno. Vratio sam se u Srbiju da prizovem i upotpunim taj neispričani, nedovršeni deo sebe.

Negde od fakulteta, tih ranih 90-ih, nešto me je vuklo da se vratim i dopunim taj nedovršen deo svoje priče. Želja povratka u Srbiju nije bila konstantna, niti preterano česta. Ja sam se potpuno integrisao u američko društvo, koje mi je prijalo. A i situacija u Srbiji 90-tih nije preterano podsticala neke konkretne planove. Ako bih morao da kvantifikujem te momente, rekao bih da jednom godišnje, u trenucima introspekcije, to nešto me je prizivalo. Na kraju, ispostavilo se da je to neredovno, bilo sasvim dovoljno.

Na jesen 2008. godine je počela čuvena finansijska kriza. U momentu kada je Chrysler Financialosetio prve posledice kolapsa i otpustio veliki deo svoje radne snage, u roku od 24 sata odlučio sam da se vratim u Srbiju. Pomislio sam da ako već moram da se selim, zašto se ne preselim u Srbiju? U tom trenutku, ideja je imala savršenog smisla. Naravno, znao sam ako mi ne uspe da mogu da se vratim u Ameriku i nastavim svoju korporativnu karijeru.

 

2. Kada si se te 1984. odselio imao si samo 11 godina. Zašto si i kako tada otišao?

 

Bio je jedan glavni razlog, koliko se sećam, i naravno par drugih vezanih za sam tajming odlaska. Moj pokojni otac je tokom 70-ih predvideo raspad Jugoslavije. Rekao je „kad stari umre neće više biti Jugoslavije.“  Svi prijatelji mojih roditelja to naravno nisu mogli da zamisle.

To su bila najbolja vremena bivše Juge. Mi smo već ’82 aktivno razmatrali gde ćemo.  U opticaju su bile SAD, Kanada i Australija.  Sećam se odlaska u Sidnej i Čikago.  Na kraju su se moji opredelili za Čikago, delimično zato što je moj ujak tamo živeo već nekih 20 godina.  To su naravno sećanja deteta koje je tada imalo 11 godina.

 

 

3. Šta su bila tvoja najveća iskušenja u prvim godinama posle preseljenja? Kako je izgledalo odrastanje i dalje školovanje? Šta bi izdvojio kao ključne stvari koje su te oblikovale u Americi?

 

Kao klinac, nisam direktno delio brige odraslih. Naučio sam engleski za 3 meseca i odmah nakon prve godine u školi govorio sam tečno.  Osećao sam svoju pripadnost društvu. Jednom klincu, to je sve bila uzbudljiva avantura. Postajala su razna pitanja koja su uticala na moje roditelje.

Priča imigranata je uvek komplikovana i teška. Nekima je samo „mnogo teška“, a nekima je to iskustvo surovo.  Osećao sam i ja neke pritiske, kao član porodice, koje su moji roditelji proživljavali uprkos tome što smo otišli kada je pasoš Jugoslavije bio vredan zlata, iako smo otišli kod svojih, sa parama u džepu. Hoću da kažem, nismo mi bežali, kao nažalost mnogi koji su otišli posle nas, ali opet je bilo teško.

Amerika je stvarno zemlja gde ako se integrišeš, nećeš biti posmatran i tretiran kao stranac celog života zbog svog imena i prezimena, kao u mnogim zapadnim državama. Ta činjenica je meni na razvojnom putu drastično pomogla. Roditelji su mi dali podršku koja je potrebna da odskočim u životu. Pričali smo u kući samo srpski, i pisali ćirilicom. Ali pošto nisu mogli da me savetuju po pitanju mog razvojnog puta u Americi, jer nisu poticali iz tog podneblja, taj deo je bio apsolutno na meni.

Kao i svi drugi na ovoj planeti, oblikovali su me ljudi sa kojima sam se družio. Dok sam bio na fakultetu, upoznao sam prijateljevog prijatelja Arona, koji je bio libertarijanac. On je stvarno ostvario veliki i značajan uticaj na mene i moj razvoj kada su u pitanju političke, a ujedno i ekonomske teme. U nastavku te „evolucije“ došao sam do sledećeg razvojnog stadijuma, a to je moj odnos prema principu slobode.

 

 

4. Bio si u Americi tokom perioda burnih političkih dešavanja u Srbiji. Sve to stvorilo je određeni imidž Srbije u SAD-u. Da li misliš da se slika o Srbiji menja na Zapadu?

 

Odgovoriću na pitanje kroz moja iskustva koja sam stekao tada i koje imam danas. Pošto sam bio na Zapadu u to vreme, moja iskustva iz tog perioda svakako utiču na percepciju koju imam danas.  Pošao sam na fakultet u jesen, te 1991, kada je sve, da kažemo, otvoreno počelo. Ja sam na fakultetu u Dejtonu, 1993. i 1994. držao predavanja o istoriji regiona.

Očigledno je bilo da je imidž Srba i Srbije bio prezentovan na, kako sam ja to doživeo, nepravedan i netačan način. Ono što sam imao na raspolaganju je pristup sledećoj generaciji američkih vojnih oficira, diplomata, političara, poslovnih muškaraca i žena. Video sam kao deo svoje uloge da „nešto učinim“, kroz edukaciju, odnosno predavanja o istoriji regiona.

Da li se slika o Srbiji menja na Zapadu?  To je složeno pitanje. U jednu ruku, Srbiji je sada bolje po tom pitanju, i stranci su počeli ozbiljno turistički da nas posećaju u poslednje tri godine. To naglašavam odvojeno od stranih investicija, pošto je to druga priča.

Stranici dolaze, što znači da nismo više zemlja i narod koga se svet plaši ili je instruiran da ga se plaši. „Dozvoljeno je“ u svakom pogledu, a primarno socijalno, da se ljudi asociraju sa Srbijom. To je pozitivno. Na žalost, ta asocijacija nema veze sa intelektualnim konstatacijama da Srbija nije demon koji je prezentovan 90-tih, i samim tim pokazatelj nekog poravnanja nepravde, već posledica toga da mnogi ne znaju šta se sve pričalo i dešavalo pre 20 ili 30 godina. Jednostavno, više se ne priča da smo loši i s tim je dozvoljeno biti u Srbiji. Pobeda u tom smislu jeste normalizacija života. Ono što je nepromenjeno je da nas u političkim strukturama Zapada još uvek delimično gledaju kroz oči medija 90-tih.

 

5. Sa druge strane i Amerika je prolazila kroz promene. Koje su promene u samoj Americi po tvom mišljenju imale najveći značaj za život Amerikanaca tokom perioda od 25 godina koliko si tamo živeo? Kako gledaš na pojavu Trampa?

 

Da se razumemo, ja sebe vidim kao jednog o tih Amerikanca u periodu kada sam tamo živeo, i još uvek, na drugi način, i danas. Prvo, postoji medijski aspekt, i percepcija „priča“ koje utiču na svakodnevni život, kao na primer Tramp. A postoji i dublja realnost u koju se mnogi ne udubljuju, odnosno bombardovani su medijskim pričama i formiranim narativima, te suštinska realnost prolazi neopažena i nevidljiva. To nije specifično za Ameriku, već se dešava u svim drugim zemljama sveta. Nama je to najviše vidljivo u Americi zato što je ona najviše eksponirana politički i kulturološki u svetu.

Po prvoj, vidljivoj osnovi, ti stubovi promena za mene su bili Regan, Klinton, 11. septembar, pa Tramp. Regan i Klinton su bili, i još uvek jesu, stubovi republikanskih i demokratskih načela u modernom medijskom svetu, po pitanju šta je „važno u životu za Amerikance“, i uglavnom po pitanju političkih i ekonomskih tema. Te dve političke stranke, i građani koji se asociraju sa ovima ili onima, još uvek se očajnički drže za principe koje su ta dva predsednika na najslikovitiji način predstavila i predstavljaju kao neki identitet za građane koji se identifikuju sa „R“ ili sa „D“.

 

 

Zapanjujuće je koliko se malo promenio stav te dve stranke, kao i svest naroda koji ih sledi, u poslednjih 40 godina, imajući u vidu koliko brzo se drugi pojmovi razvijaju, zbog tehnološko-medijske revolucije. Dan 11. septembar se urezao i još uvek predstavlja duboku ranu u kolektivnoj svesti Amerike koja nastavlja da se održava. Kad kažem da se rana održava, mislim na to da nije bilo dozvoljeno pomirenje sa tom ranom, kako je prirodno po osnovi drugih životnih trauma, već se održava i potpaljuje za političke svrhe i oduzimanje slobode radi „sigurnosti“. Deficitarno trošenje radi održavanja ratova, koji su dobili svoj podstrek posle 11. septembra, utiče na nivo oporezivanja građana Amerike. Oporezivanje kao posledica deficitarnog trošenja i povećanje „bezbednosnih mera“, sve više pomeraju sferu slobodnog naroda, prema narodu koji dobrovoljno prihvata sve veću ulogu u ličnom ropstvu.

Konačno o Trampu, rekao bih da je on proizvod i ogledalo američkog društva danas, koliko god bi mejnstrim levo-opredeljeni građani taj moj stav videli kao veliku uvredu i potpuno „nepoznavanje realnosti“ Amerike. Naprotiv, pojava Trampa idealno ukazuje na status američkog društva danas.

On je pobedio zato što je medijski povezana intelektualna levica, počela da, u suštini, sama veruje u svoju propagandu koju je propagirala već decenijama, i potpuno je potcenila „tihu većinu“. Da se razumemo, velika je uvreda da se svi koji su glasali za Trampa, ili koji se suprotstavljaju levici danas, obeležavaju kao fašisti, rasisti i mizoginisti. To paušalno vređanje sa strane levice (što je fenomen od poslednjih 30 godina), i neprihvatanje realnosti, je razlog zašto su izgubili i zašto neće iskoristiti ovu medijsku kreaciju Trampa do svojih maksimalnih kapaciteta. U suštini, to bavljenje površinom levice, ih je koštalo po ceni Trampa, i nastaviće da ih košta.

Povezanost 11. septembra, ratova, deficitarnog trošenja, konsekvetnog rasta oporezivanja i dobrovoljno prihvatanje podređenosti državi jesu događaji koji najviše utiču na Amerikance.

 

6. Uglavnom si se poslovno bavio finansijama, radio si za Ford i Crysler Financial. Šta je ono što karakteriše poslovnu kulturu u Americi? Kako bi je opisao u poređenju sa poslovnom kulturom u Srbiji?

 

Ne bih ovde pričao o poznatijim temama vezanim za produktivnost, komunikaciju i organizaciju posla u Americi. Iskoristio bih priliku da pričam o slobodnom tržištu i likvidnosti, koji direktno utiču na zaposlenost i s time na poslovnu psihologiju, koja posledično utiče na poslovnu kulturu. Ovo govorim imajući u vidu ironiju te teme u današnjem kontekstu Trampovih carina.

Amerika je drugačija od Srbije i sveta zato što je likvidna, ne samo na tržištu kapitala, nego i na tržištu rada.  Reč „likvidnost“ obično se ne koristi u kontekstu tržišta rada, ali je taj koncept jako bitan. Šta to znači? „Surovi kapitalizam“ dovodi brze promene u radim mestima i angažovanju kapitala.  To deluje surovo pošto ljudi u nekom trenutku „gube radna mesta“. Međutim, u tom pokretu ljudi i kapitala nalazi se snaga američkog poslovanja, i posledično, poslovne kulture.

Ljudi se bore i dobijaju nova radna mesta, nakon što izgube prethodna. Tržište i zaposleni se konstantno adaptiraju jedno drugom. Oni zajedno rastu. To je jedna od važnijih karakteristika poslovne kulture u Americi. Tamo je rizik veći i za kapital i za radnike. Ali su zato i mogući dobici veći. I to se podjednako odnosi kako na radnike u fabrikama, tako i na visoko školovane profesionalce. To što mnogi vide kao rizik i neizvesnost u stvari je pokret i život. Ponavljam – pokret i život.

Po mnogim duhovnim, ali i medicinskim saznanjima pokret je život. Bez pokreta, nema života. To dakle znači da na osnovu tržišno izazvanog kretanja Amerika dobija život, snagu i rast.  Zdravlje tog sistema utiče sistemski i na zaposlene. Ono što mi percipiramo kao rizik po kapital ili nesigurnost gubljenja posla, u stvari nas u Srbiji usporava.  Usporava nas do tačke gde se našom brzinom pomaka možemo pre porediti sa smrću nego sa životom.

Taj pokret kapitala i ljudi takođe maksimizira uticaj tržišta. Rezultat je da je sve, uglavnom, brže, bolje i jeftinije, u proseku, a to deli celo društvo, uključujući i radnike.  Da li postoje nus efekti toga? Naravno da postoje, ali to ćemo ostaviti za drugi put.

 

Foto: Diego Delso, delso.photo, License CC-BY-SA

 

7. Šta je ono što si naučio o poslu u Americi, a što misliš da je primenjivo i u Srbji? Koji je tvoj savet mladim ljudima u poslu?

 

Da bismo diskutovali šta je primenljivo, moramo imati publiku koja razume šta je to što je poželjno i zašto. U suprotnom, pričamo o primenama u prazno. Kad kažem publiku koja razume, zbog praktičnih razloga ću se ograditi na generaciju koja je u usponu. Neka ti budeš primer te generacije, Miloše. Ta generacija mora biti eksponirana alternativnim mišljenjima u odnosu na to što je servirano u školama i medijima, da bismo uopšte imali sa kim da pričamo o primeni poslovnih principa iz Amerike. Sve je primenljivo ako postoji podloga. Ništa ne postižemo ako nastavimo edukaciju i poslovanje kroz neku modernu verziju „surovo kapitalističke, post-jugoslovenske demokratsko socijalističke zemlje“.

Imajući to u vidu, sve je primenljivo. Principi transparentnosti u poslovanju, slobodnom kretanju radne snage i kapitala, poštovanje zakona, svi su primenljivi i rekao bih potrebni, kao preduslov da nađemo neku svoju uzlaznu putanju.

Posebno bih naglasio kvalitetnu i efektivnu komunikaciju za mlade profesionalce. Sve manje važnosti se dodeljuje pravilnom izražavanju u današnjem društvu i to u celom svetu. Jedna od karakteristika uspeha američkog poslovanja je kvalitetna i efikasna komunikacija.

Potpuno sam saglasan da ljudi traže svoj individualni put, iako ih on možda vodi van Srbije. Zatvaranje naroda i ograničavanje razvoja naših kapaciteta, gde god se to desilo, nije način da se održimo kao narod. Evo ja sam otišao, stekao znanje i iskustvo i vratio se. To ne bih mogao ni približno da nisam imao priliku da se razvijam van Srbije za vreme i posle 90-tih. Individualna sloboda kretanja, sloboda ličnog izbora i svi izazovi koji su mi se ukazali kao detetu imigrantu, doveli su me do odluke, da se vratim i to u zemlju iz koje mnogi, nažalost, žele da pobegnu.

Savet koji mogu da dam deci koja odlaze je da ukažem da je veoma bitno da nađu duboki razlog zbog koga žele da idu u tu neku Nemačku, Ameriku, Australiju… Idi sa fokusom i ciljem da nešto ostvariš, ne idi zato što te muka tera da odeš. Tvoj pristup je potpuno drugačiji prema iseljenu, a ujedno i stavu prema uspehu tvog poduhvata, kada primarno stremiš „ka“ nečemu, nego da bežiš „od“ nečega.  Ova nijansa u stvari nije nijansa. Ona će drastično uticati na tvoju uzlaznu putanju, kako i na tvoj odnos prema tome što jesi i odakle si došao. Ne možeš pobeći od onoga što jesi. Imaj u vidu da je duhovni put jednako važan u tvom razvojnom putu.

 

8. Tvoja supruga je iz Jordana i odlučili ste da za sada razvijate svoj porodični život u Srbiji. Kako iz njene perspektive izgleda život u Srbiji? Šta vidite kao izazove za porodicu u našem okruženju?

 

Sabrina vidi nešto lepo u nama i u našoj zemlji. Ne zato što je naivna, već zato što je došla sa nezaraženim stavom prema Srbiji i Srbima.  Prepoznaje nešto lepo u nama, što povezuje sa svojim razvojnim fakultetskim godinama u Bejrutu. Vidi naš kapacitet i potencijal za život, za sreću, za kreativnost. Potpuno je razumno da mnogi od nas to ne vide sami u sebi, niti u narodu kao kolektivnu osobinu. Zbog te životne perspektive o Srbiji, mnogi i odlaze. Sabrinino sagledavanje srpskog naroda i srpske kulture mi uliva sreću i veru da možemo da ostvarimo u Srbiji to što svi želimo.

Izazove koje vidim za porodicu rekao bih da su uglavnom isti kao i za svaku drugu porodicu u Srbiji, a i u svetu. To su zdravlje, bezbednost, sloboda da gajimo decu na način na koji to želimo.

Zdrav porodični život počinje od individualnog zdravlja i balansa. Ono što vidim kao nemerljivi pozitivni efekt mog povratka je činjenica da sam ozdravio od raznih hroničnih tegoba od kada sam se vratio u svoj rodni kraj.

Počeo sam da se hranim organskom hranom sa ovog podneblja, prestao sam da pijem lekove, započeo sam svoj duhovni put povezivanja sa onim i onima pre mene. Smršao sa 25 kilograma, nemam više šećer, niti razne hronične tegobe koje vučem iz detinjstva. Nisam godinama bio kod doktora. Taj preokret koji je trajao nekoliko godina, duboko sam ubeđen da sam jedino mogao da ostvarim na tlu odakle potičem, kroz ponovno povezivanje za ljudima, zemljom (tlom) i istorijom.

To je prednost mog povratka, a moja želja je da se iste prednosti prenesu i na moju decu.