Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: Srđan Popović 

 

U narednih nekoliko tekstova bavićemo se izazovima nekih važnih lokalnih preduzeća u Beogradu. U javnosti se ne govori dovoljno o poslovanju ovih preduzeća, a njihov rad veoma je važan za život u glavnom gradu. Prva od nekoliko preduzeća kojim ćemo se baviti jeste javno komunalno preduzeće Beogradski vodovod i kanalizacija.

Ovo preduzeće na prvi pogled posluje valjano – preduzeće ostvaruje profit, nije zaduženo, likvidno je, ima visoku stopu naplate svojih usluga, u zadnjih par godina smanjuje broj zaposlenih radi ušteda, a to ne smanjuje kvalitet usluge, investira u održavanje mreže.

Međutim, malo dublji pogled ukazuje da je stanje mnogo lošije – preduzeće pre svega ima nizak nivo investicija, one su čak niže od troškova za amortizaciju, pa se infrastruktura ne održava već gubi na kvalitetu.

Vodovodna i kanalizaciona mreža su jako stare i potrebno je proširiti ih jer veliki deo stanovnika obodnih gradskih područja još uvek nema pristup mreži.

Ne postoji, takođe, ni tretman otpadnih voda već se one ispuštaju u direktno u reke što liči na ekološku katastrofu.

Cena vode je objektivno gledano niska i ne omogućava stabilno poslovanje i razvoj.

Ovo preduzeće i dalje ima višak zaposlenih, a politika plata deluje neadekvatna (plata zaposlenih sa srednjom stručnom spremom viša je od plate nastavnika u školi).

Gubici na mreži su jako visoki – skoro trećina vode iscuri iz sistema.

Preduzeće u stanju kakvom je sada ne može da ispunjava svoje ciljeve i potrebno je izvršiti korenite reforme poslovne, cenovne i investicione politike da bi moglo da dođe do poboljšanja stanja.

 

Kvalitet infrastrukture se pogoršava

Prema podacima iz finansijskih izveštaja, ukupni troškovi amortizacije iznosili su gotovo 2,38 milijarde dinara (ili preko 20 miliona evra), dok su ukupne investicije od sredstava samog preduzeća, kredita ili gradskog budžeta iznosile tek 1,75 milijardi dinara ili manje od 15 miliona evra. Dakle, pokrivenost amortizacije investicijama je manja od 75%. Ovo znači da kvalitet infrastrukture ne samo da ne napreduje, nego da se on pogoršava.

 

Promene su neophodne da bi se ostvarili makar osnovni ciljevi

Plan unapređenja vodovodne i kanalizacione mreže do 2025. predviđa investicije od milijardu evra. Potrebe su velike – mreža je uglavnom stara (čak 10% starije od 50 godina, a 50% starije od 30 godina), ne postoji tretman otpadnih voda nego se one odmah ispuštaju u Savu i Dunav, a nedostaje oko 1 600 kilometara vodovodne i kanalizacione mreže. Ovako ambiciozan projekat nemoguće je izvršiti imajući u vidu trenutno stanje preduzeća, pošto podrazumeva petostruko povećanje investicija na godišnjem nivou. Drugim rečima, najveći deo sredstava moraće da dođe direktno iz gradske kase, što je u ovom trenutku gotovo nemoguće imajući u vidu nivo gradskih prihoda i strukturu rashoda. Zato barem deo ovih planiranih investicija treba prebaciti na JKP da bi se povećala mogućnost ostvarivanja ovog plana.

 

Visoki gubici na mreži – U Beogradu gubici čak 34%

Postoje jako visoki gubici na mreži – što tehnički gubici, usled zastarele vodovodne mreže, tako i gubici koji nastaju lošim obračunavanjem ili krađom putem nelegalnih priključaka. Gubici postoje u svakoj zemlji i svakom preduzeću za vodoprivredu, jer ovi problemi postoje svuda. Međutim, neki međunarodni reper iznosi oko 25% gubitaka, dok u Nemačkoj ovo iznosi tek 10%. U Beogradu, međutim, gubici su znatno viši i iznose čak 34%.

Izvor: Izveštaj o poslovanju preduzeća 

Stvarni gubici – curenje iz cevovoda i priključaka – iznose oko 25% ukupno vode potisnute u sistem. Ostalih desetak procentnih poena, međutim, ima druge uzroke. Tu su nefakturisana potrošnja vode, potrošnja iz nelegalnih priključaka, greške u merenju i obradi ili rukovanju. Imajući u vidu trenutnu cenu vode, nefakturisana potrošnja vode i krađa na priključcima u vrednosti su od preko 840 miliona dinara. Kada bi se ovi problemi smanjili na polovinu – na primer efikasnijim i češćim kontrolama za krađu, te boljom kontrolom rada zaposlenih i načina obračuna potrošnje putem novih vodomera itd. ovo bi značilo nove prihode za preduzeće od oko 3,5 miliona evra godišnje.

Što se tiče mnogo većih tehničkih gubitaka vode na mreži, njihovo jednostavno smanjenje ne bi povećalo prihode preduzeća, pošto postoji određeni nivo potrošnje u Beogradu koji trenutna količina fakturisane vode već zadovoljava. Međutim, ovo bi smanjilo troškove preduzeća jer bi moralo da proizvede manje vode da bi isporučilo količinu dovoljnu za trenutni nivo potrošnje. Imajući u vidu da je u vodoprivredi značajan udeo fiksnih u odnosu na varijabilne troškove, smanjenje proizvodnje usled smanjenja gubitaka imaće i nešto manji uticaj na smanjenje ukupnih troškova proizvodnje. Kada bi se u potpunosti eliminisali tehnički gubici, ušteda bi iznosila 14,7 miliona evra godišnje, a ako bi se samo prepolovili shodno tome 7,3 miliona.

Imajući u vidu visoke troškove obnove zastarele vodovodne i kanalizacione mreže, ovo treba da se radi selektivno, na osnovu jasnog plana tako da se mreža menja tamo gde su gubici najizraženiji i gde je potreba najveća.

 

Nizak nivo naplate

Nivo naplate je nizak. On je u 2016. iznosio 102,5% samo zato što je Grad Beograd izmirio svoje visoke obaveze prema Vodovodu za beneficirane potrošače. Međutim, stvarna naplata iznosi svega 93%. Dužnici su i domaćinstva i preduzeća, ali među njima najmanji stepen naplate imaju državna preduzeća, kao i preduzeća u stečaju gde je mogućnost naplate prilično mala.

Izvor: Izveštaj o poslovanju preduzeća 

Kada bi se stepen naplate povećao sa trenutnih 93% na 95%, to bi značilo povećanje prihoda preduzeća od 1,6 miliona evra. Ovo bi se moglo relativno lako sprovesti većom ažurnošću preduzeća i njegovim ranijim reagovanjem na neplaćene račune, ali još lakše time što bi se prestalo sa politikom tolerisanja neplaćanja preduzećima u restrukturiranju i stečaju.

 

Visoki rashodi za zarade

Prema podacima iz finansijskih izveštaja, troškovi za zarade i amortizaciju čine preko polovine ukupnih poslovnih rashoda. Kako je na troškove amortizacije praktično nemoguće uticati, potrebno je posebnu pažnju dati troškovima za zarade.

Prosečna zarada u preduzeću u 2017. godini iznosila je 58 000 dinara neto (95 000 bruto 2), za zaposlene na određeno ili neodređeno. Kada se ovi podaci o platama uporede sa prosečnom platom u Beogradu, vidi se da postoji određeni nivo odskakanja – plata u preduzeću bila je iznad nivoa prosečne zarade u Republici (46 600 dinara neto) i iznosila je tek 2 000 dinara manje od prosečne zarade na teritoriji Grada Beograda (60 000 dinara neto). Iako postoje neke zarade koje su nerealno uvećane u odnosu na slična radna mesta u privredi, visina zarada zaposlenih verovatno nije najveći problem, mada i tu postoji prostor da dođe do određenih ušteda.

Na primer, prosečna neto zarada zaposlenih sa srednjom stručnom spremom u preduzeću iznosi preko 53 000 dinara, dok je plata pre najavljenih uvećanja medicinske sestre do 37 000, a nastavnika u školi do 51 000.

Sa druge strane, ne postoje podaci za zaposlene na privremenim i povremenim poslovima, ali ako pretpostavimo da su oni bili angažovani tokom cele godine, na osnovu ukupnih rashoda za ovu namenu i broja radnika, dolazi se do cifre od 36 000 dinara neto (59 000 bruto 2). Ovo je uporedivo za prosečnim zaradama u preduzeću za polukvalifikovane radnike, koje su iznosile 39 000 dinara neto.

Što se tiče broja zaposlenih u preduzeću, on iznosi 2 163 na određeno i neodređeno, plus 712 zaposlenih na privremenim i povremenim poslovima. Ukupan broj dakle iznosi  2 875. Kada se ova brojka posmatra u odnosu na broj stanovnika, deluje da komunalno preduzeće u Beogradu nema značajan problem sa viškom zaposlenih, pošto ima 1,7 zaposlenih na 1 000 stanovnika, dok taj broj u Srbiji varira od 1,4 u Šapcu do 3,7 u Kragujevcu. Ali i dalje postoji prostor da se on smanji verovatno za 10% da bi se broj zaposlenih približio najboljim preduzećima kao što je ono u Šapcu.

Smanjenje broja zaposlenih za 10% donelo bi uštedu na godišnjem nivou od minimum 3 miliona evra, ne računajući znatne moguće uštede u slučaju preispitivanja nivoa zarada.

 

Niska cena vode

Kao i u slučaju drugih lokalnih komunalnih preduzeća, cena usluge nije dovoljna da bi preduzeće moglo da nesmetano funkcioniše. Cena na regulisanom tržištu komunalnih usluga treba da bude tolika da preduzeće iz svojih poslovnih prihoda može da podmiruje svoje rashode, ali i da ima dovoljno sredstva za investicije u infrastrukturu da bi se njen kvalitet održao i unapredio.

Preduzeće, dakle, ne treba da akumulira visoke profite, već treba da investira u održanje i proširenje vodovodne i kanalizacione mreže.

U ovom domenu posebno je važno pitanje zaštite životne sredine i prerada otpadnih voda, imajući u vidu da je Beograd najveći grad na Dunavu koji ne vrši tretman otpadnih voda, već ih sve pušta direktno u Dunav, a da su određeni ekološki standardi obavezni u procesu pristupanja Srbije EU.

Cena vode izražena u USD po kubnom metru. Izvor: IB net baza podataka

Cena vode trenutno ne ispunjava ove mogućnosti: preduzeće beleži nizak profit, ali zato su njegove investicije jako niske, čak niže nego što su rashodi za amortizaciju, što znači da se infrastruktura ne održava na adekvatan način, te da umesto da napreduje, ona čak i nazaduje. Ovo bi se moglo izmeniti povećanjem cene vode, pod uslovom da to povećanje ne prati rast drugih tekućih troškova kao što su zarade koji bi te nove prihode pojeli.

Da bi se opravdao bilo kakav rast cene vode i odvođenja kanalizacije, preduzeće mora prvo da uradi sve što je u njegovoj moći da opravda poverenje potrošača – smanji gubitak vode kroz efikasnije poslovanje, stavi zarade i broj zaposlenih pod kontrolu, a da nova sredstva usmeri prvenstveno u investicije u infrastrukturu.

Podaci pokazuju da bi cena vode mogle da se poveća, naročito kada se uporede cene u Bugarskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, zemljama koje imaju sličnu kupovnu moć, a i maju značajno skuplje cene vode.  Ako bi se cena vode povećala za 20%, ona bi i dalje bila značajno niža u odnosu na postojeće cene u Bosni i Hercegovini ili naročito Crnoj Gori., ali bi omogućila dodatne prihode u nivou od 15 miliona evra.

 

Šta da se radi?

Ove izmene u poslovanju preduzeća dovele bi to povećanja prihoda ili smanjenja rashoda preduzeća za 30 miliona evra na godišnjem nivou. Ovo je jedna petina neophodnih investicija na godišnjem nivou iz Plana za unapređenje vodovodne i kanalizacione mreže na teritoriji Grada Beograda (ukupna planirana suma investicija iznosi 1 milijardu evra u toku 7 godina, a ove mere obezbedile bi 210 miliona evra sredstava za ove namene).

Bez primene ovih mera, sve potrebe za finansiranjem ovog programa pašće na budžet Grada Beograda, a gradski budžet ovako nešto neće moći da finansira, dok bi preduzeće dodatno nastavilo da stagnira i da se kvalitet usluge smanjuje dok bi novac građana od plaćanja računa za vodu i kanalizaciju završavao naduvavanjem nepotrebnih troškova.