Foto: Wikimedia, Avala
Nakon analiziranja reformi vlada Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice, u ovom tekstu bavimo se ekonomskim učinkom Vlade Mirka Cvetkovića.
Vlada na čelu sa Mirkom Cvetkovićem oformljena je početkom jula 2008, i uz jednu rekonstrukciju 2011. godine (kada je iz Vlade izašao Mlađan Dinkić, iako je G17+ i dalje ostao) bila je na vlasti do jula 2012.
Ovu Vladu obeležila su mnoga politička dešavanja, od pristupa rešavanju statusa Kosova, preko vanustavne političke uloge predsednika države, istorijskog pomirenja sa SPS-om i vlade sa tankom većinom, ali ćemo se mi ovde baviti samo onima koja su povezana sa ekonomskim kretanjima.
Nerealno povećanje penzija 2008. godine
U vladi koja je jedva uspela da sakupi većinu glasova u parlamentu (127 poslanika, a za minimalnu većinu neophodno je 126) svaka partija je efektivno mogla da obori koaliciju.
Kako je PUPS insistirao na velikom povećanju penzija, a bez njega ne bi bilo većine, moralo mu se izaći u susret.
Penzije su do tada usklađivane na osnovu zakonske formule koja je u obzir uzimala rast cena i rast BDP-a, i to dva puta godišnje (u aprilu i oktobru). Sada su, međutim, penzije dodatno jednokratno uvećane, pa je uz zakonsku indeksaciju njihov nivo povećan za oko 30%.
Gotovo preko noći je prosečna penzija povećana sa 13.600 dinara u 2007, na 17.600 u 2008.
Ovo je bio ogroman udarac na javne finansije – penzioni sistem već je decenijama bio u krizi usled toga što se naplaćuje manje novca od doprinosa nego što je to neophodno za isplatu penzija pa se nedostajuća sredstva nadonađuju novcem iz budžeta.
Rashodi za penzije skočili su sa 260 milijardi dinara u 2007, na 387 milijardi u 2009.
Da su se nastavile visoke stope ekonomskog rasta kao u prethodnom periodu od oko 5% godišnje, ovo bi nekako možda i moglo da se izdrži. Međutim, tada je došlo do prelivanja finansijske krize na Srbiju usled čega je privreda ušla u recesiju.
Ovo nije bio samo loš tajming, jer su penzije povećane u trenutku kada je kriza već bila izbila u SAD i prelivala se na Evropu.
Prelivanje krize na Srbiju
Kada je već krajem 2008. počelo da se u srpskim medijima piše o finansijskoj krizi, pojedini genijalci iz vlasti govorili su da je kriza naša razvojna šansa.
Stvarnost je naravno vrlo brzo razvejala sve iluzije o njihovoj genijalnosti. Kriza se na Srbiju prelila iz Evrope, ne direktno iz SAD-a: smanjio se priliv kapitala (investicija i kredita), smanjila se tražnja u inostranstvu za proizvodima koje smo izvozili, što je sve dovelo do pada privrednih aktivnosti.
Preduzeća su smanjivala proizvodnju i broj zaposlenih ili se zatvarala. Po prvi put od 2000, privredne aktivnosti nisu rasle već su se smanjivale.
Ekonomski rast Srbije, 2008-2012; Izvor: MMF
Nezaposlenost u Srbiji je porasla, a prosečna plata iako je rasla u nominalnom iznosu u realnim iznosima je gubila na vrednosti.
Stopa nezaposlenosti 2008-2012; Izvor: RZS
I druge evropske zemlje bile su pogođene krizom, ali ne istom merom. Neke zemlje, kao Poljska i Albanija, bile su izbegle recesiju u potpunosti, dok su neke iskusile dublju recesiju nego Srbija ali su zato počele odmah da brzo rastu (baltičke zemlje), dok je Grčka tonula svake godine sve dublje.
Ali u proseku, bivše zemlje u tranziciji iskusile su samo jedan nalet recesije (2008/2009) pa su njihove privrede opet nastavile da se razvijaju, dok je privreda Srbije prošla kroz više naleta recesija – i 2008/2009, i 2012, uz niske stope rasta između.
Ekonomski rast Srbije i odabranih zemalja; Izvor: MMF
Zarade izražene u dinarima su rasle, ali ispod nivoa inflacije tako da se njihova kupovna moć topila, što je naročito vidljivo kada se pogleda njihov iznos u evrima.
Prosečna zarada u nominalnim iznosima u evrima i dinarima; Izvor: NBS
Loši odgovori na krizu
Osim toga što se pričalo da je kriza šansa za ekonomski razvoj, kako je Vlada reagovala na krizu? Verovatno na najgori mogući način – povećanjem javne potrošnje da bi se stimulisala agregatna tražnja.
Politikom viših plata i penzija nego što privreda može da priušti težilo se tome da zaposleni u javnom sektoru i penzioneri pomoću viših dohodaka povećaju ličnu potrošnju, a to povećanje tražnje bi stimulisalo povećanje proizvodnje.
Ovaj plan je bio dobar, samo je imao jednu malu falinku – nije radio.
Srbija je mala otvorena privreda, i kao takva u nju se dosta uvozi jer ne može da se organizuje racionalna proizvodnja samo za tako malo tržište.
Ovo nije slučaj samo u Srbiji: usled velike trgovinske povezanosti, fiskalni multiplikatori su niski u celoj Evropi. Zbog toga je kod nas došlo do toga da se veliki deo povećanja agregatne tražnje prelije na uvoz, a željeni rast je otišao u inostranstvo.
Pored toga, došlo je i do suludih poteza: umesto da se u recesiji privreda rastereti poreza, u junu 2009. uveden je novi privremeni porez na korišćenje mobilnih telefona od 10% računa, a ukinut je tek od januara 2011.
Umesto da se kapitalni rashodi povećaju da bi se izgradila neophodna infrastruktura i zato što potrošnja na kapitalne rashode ima više fiskalne multiplikatore, kapitalni rashodi su čak i smanjeni.
Kapitalni rashodi kao procenat BDP-a; Izvor: Ministarstvo finansija
Prestanak privatizacije
Sa prvim udarom krize došlo je i do stopiranja daljeg procesa privatizacije.
Najveći deo dobrih preduzeća već je bio privatizovan, ali je preostalo i dalje nekoliko veoma uspešnih – kao na primer Galenika, koju je državni menadžment potom uništio.
Može se reći da je u ovom periodu došlo do nastanka problema preduzeća u restrukturiranju koje ni dan danas nije rešeno do kraja. Umesto da se preduzeća koja je trebalo da budu privatizovana ili čija privatizacija je poništena prodaju, a ako zainteresovanih kupaca nema onda pokrene stečajni postupak, ona su jednostavna ostavljena u limbu. Sa partijski postavljenim menadžmentom, funkcionisala su kao ustanove socijalnog tipa a ne preduzeća koja nešto proizvode za tržište.
Ova preduzeća su nekako preživljavala tako što su tolerisana neplaćanja prema državnim entitetima i dobavljačima (npr. za struju, gas, vodu, te za poreze i doprinose), davane su im subvencije ili nisu vraćala kredite Fonda za razvoj.
Dok se na ovo moglo zažmureti u trenucima kada je privreda rasla i kreirala više javnih prihoda, to jednostavno nije bilo moguće kada je privreda bukvalno umirala.
Pored ovoga, bilo je još par bizarnih poteza vlasti koji su bili pre svega motivisani političkim kalkulacijama.
Prvo, preuzeta je Železara u Smederevu od US Steel-a, i to kupljena za 1 evro. Železara je budžet koštala nakon toga kao „svetog Petra kajgana“, toliko da je prvo ugašena a radnici na prinudnom odnoru primali 65% plate.
Fascinantno je to što je Železara koštala više kada je proizvodila – u tom slučaju je jedno radno mesto koštalo 2.200 evra mesečno, a kada nije proizvodila tek 450 evra. Pokušaj privatizacije Telekoma 2012. završen je kao nacionalizacija – država je, umesto da proda većinski udeo akcija, otkupila manjinski paket koji je imala grčka kompanija OTE.
Rezultat: nastavak pada vrednosti Telekoma, što se moglo videti u još nižoj ponuđenoj ceni u narednom pokušaju privatizacije 2015.
Reforma pravosuđa
Pravosuđe je sa pravom prepoznato kao mesto u kome je prisutan veliki broj problema. Inicirane su promene u pravosuđu, zvanično sa željom da se stanje unapredi, dok se to u praksi pretvorilo u još jedan napad na pravosuđe.
Glavni problem predstavljala je mera reizbora sudija na sudijsku funkciju – prema Ustavu, sudijska funkcija je stalna, sa izuzetkom sudije koji se prvi put bira na sudijsku funkciju kojoj mandat traje 3 godine, nakon čega postoji proces reizbora na stalno sudijsko mesto. Sudijsku funkciju karakteriše stalnost da bi se sprečio politički uticaj na sudstvo, jer bi u suprotnom svaka Vlada preko Skupštine mogla da menja sudije po svom nahođenju. Sudija se može razrešiti sa sudijske funkcije isključivo na osnovu procesa Visokog saveta sudstva za ozbiljno kršenje zakona.
Iako je veliki deo struke bio vrlo glasno protiv ovih izmena, naročito u vezi sa neustavnošću procesa reizbora sudija, a njima se u kritikama predloženog rešenja pridružila i Venecijanska komisija, Vlada je nastavila sa ovom štetnom politikom. To se odvijalo bez jasnih i javnih kriterijuma za reizbor sudija i sa jasnim manipulacijama u ovom procesu – na primer, Venecijanskoj komisiji se na mišljenje šalju drugačiji kriterijumi od onih koji su primenjeni.
Po čaršiji su počele da kruže priče o tome da je proces reizbora sudija bio vršen za kafanskim stolovima, gde su koalicioni partneri po partijskoj pripadnosti i poslušnosti određivali koji sudija će biti reizabran. Da li je ovo zaista tačno, nikada nećemo saznati, ali postoje ozbiljne indicije da su reforme sudstva, a pre svega proces reizbora, doveli do još jačeg uticaja izvršne vlasti na pravosuđe.
Epilog nije bio dobar ni po javne finansije: Ustavni sud je odlučivao po pojedinačnim žalbama neizabranih sudija, i presudio da njihovo razrešenje nije bilo u skladu sa propisima, usled čega su vraćeni na radna mesta sa pravom na sve propuštene plate za vreme koje nisu radili.
Bečki dogovor i dva aranžmana sa MMF-om
Od smislenih politika možemo da izdvojimo Bečki dogovor sa bankama i aranžman iz predostrožnosti sa MMF-om.
Bečki dogovor sklopila je Narodna banka Srbije sa predstavnicima velikih inostranih banaka u Srbiji – banke su se obavezale da u slučaju sklapanja aranžmana sa MMF-om ne povlače svoj kapital iz Srbije da bi konsolidovale svoje matične banke, već da taj kapital zadrže u Srbiji.
Da je obim bankarskog kapitala bio smanjen, kamatne stope na kredite bi dodatno porasle i nivo investicija bio bi još manji.
Aranžman iz predostrožnosti sa MMF-om sklopljen je sa ciljem da se poveća poverenje investitora u državne hartije od vrednosti – drugim rečima, da bi država mogla da se jeftinije zadužuje.
Aranžman je funkcionisao tako što je Srbiji data mogućnost da povuče sumu kredita u devizama, koji bi mogli da se koriste za devizne rezerve. Prisustvo MMF-a značilo je da će Srbija morati da izvrši neke reforme koje bi stabilizovale javne finansije da bi održala taj aranžman, pa bi se smanjila šansa da ne vrati preuzete kredite, dok bi otvorena pozicija kod MMF-a značila i da će za vraćanje obaveza biti dovoljno deviza.
Ovaj aranžman sklopljen je januara 2009, da bi istekao nakon tri godine, u aprilu 2011. Potom je sklopljen novi, krajem septembra 2011, ali je on raskinut već u februaru 2012. nakon prve revizije, pošto Vlada nije želela da iskupuni dogovorene fiskalne ciljeve – jednostavno, u izbornoj godini htela je da prekomerno troši da bi mogla da kupi političku podršku.
Ratifikovan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP)
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kojim se pre svega uređuju ekonomski odnosi Srbije i Evropske unije ratifikovan je u Skupštini Srbije početkom septembra 2008.
Prelazni trgovinski sporazum između EU i Srbije nakon Petog oktobra već je doveo do liberalizacije evropskog tržišta za industrijske proizvode iz Srbije, dok je značajna carinska zaštita ostala za one poljoprivredne.
Zbog toga se važnost SSP-a ogleda pre svega u smanjenju carinske zaštite za uvoz proizvoda u Srbiju, ali i kao pozitivan ekonomski signal domaćim i stranim investitorima time što je ovaj sporazum bio preduslov za početak procesa pristupnih pregovora.
Iako su pojedini političari iz vlasti najavljivali epohalne ekonomske koristi za zemlju od ovoga (mereno investicijama i novim radnim mestima), ispostavilo se da efekat baš i nije bio značajan – kao što smo rekli, sprski izvoz već je uglavnom bio liberalizovan, a uskoro je došlo i do prelivanja ekonomske krize na Srbiju.
SSP je imao dobre efekte po srpsku privredu jer je došlo do smanjivanja carina na uvoznu robu – carine su snižavane polako i postepeno, tako da su ukinute tek 2014. Proizvodi iz EU postali su jeftiniji i dostupniji potrošačima i privredi.
Kako su se reforme odrazile na ekonomske slobode?
Kada posmatramo celokupan ekonomski sistem, možemo bolje da procenimo neku situaciju time što ćemo posmatrati ne izolovane poteze, već neko agregatno merilo. Takav instrument je Indeks ekonomskih sloboda koji izdaje Frejzer institutu iz Kanade, a koji meri nivo vladavine prava, veličinu javnog sektora, kvalitet poslovne regulacije, slobodu trgovine i stabilnost valute.
Prema ovom paramteru, vidi se da je Vlada Mirka Cvetkovića 2008-2012. imala veoma loše rezultate.
Nivo ekonomskih sloboda 2008-2012; Izvor: Fraser Institute
Srbija je tih godina bila na začelju zemalja po nivou ekonomskih sloboda, bez značajnog pomaka ni na jednom polju.
Dok je recesija 2009. bila posledica pre svega eksternih faktora koji nisu bili pod kontrolom ekonomskih vlasti u Srbiji, dotle je spor ekonomski oporavak od 2010. na dalje prvenstveno posledica njihovih loših poteza.