Kako su izgledale najvažnije Đinđićeve reforme u Srbiji?
Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: Svetski ekonomski forum, 2003.

Vlada Zorana Đinđića oformljena je 25.01.2001, nakon prevremenih parlamentarnih izbora, i zamenila je privremenu vladu oformljenu nakon 05.10.2000.

Imajući u vidu da je atentat na Đinđića izvršen 12.03.2003, ova Vlada je efektivno trajala tek dve godine i mesec dana.

Ovo je bilo previše kratko vreme da bi se osmislile i sprovele sve neophodne reforme. Poseban problem predstavljale su službe bezbednosti i delovi vojske i policije koji nisu bili pod efektivnom kontrolom civilnih vlasti.

Ostali ključni problemi bili su i nesuglasice unutar same ogromne DOS-ove koalicije, koji su se uskoro pretvorili u otvoren sukob i borbu za vlast između DS-a sa jedne i DSS-a sa druge strane. Ovo je dosta energije i pažnje sa ekonomske politike odvlačilo ka ovim pitanjima. Mnogi reformski potezi su i zaustavljeni jer nije bilo dovoljno političke volje da se sprovedu.

Ne treba da zaboravimo kakvo je bilo stanje u zemlji kada je oformljena Đinđićeva Vlada – plate i penzije bile su veoma niske (prosečna plata pod Miloševićem bila je 107 DEM, a prosečna penzija 75 DEM), bile su konstantne restrikcije struje, a gotovo celokupna privreda je i dalje bila u društvenoj svojini, tek 1/3 tadašnjeg društvenog proizvoda stvarala se u privatnom sektoru.

Najvažnije reformske politike vlade Zorana Đinđić možemo sagledati u nekoliko segmenata:

1. Privatizacija društvenih preduzeća
2. Uvođenje konvertibilnosti dinara
3. Spoljnotrgovinska liberalizacija
4. Gašenje gubitaških državnih banaka i ulazak stranih banki na tržište
5. Novi Zakon o radu

U ovom tekstu razmotrićemo pitanje privatizacije kao i uvođenja konvertibilnosti dinara kao važne oblasti reforme, dok ćemo se u narednom pozabaviti i ostalim temama.

 

Privatizacija

Te 2001. godine donet je novi Zakon o privatizaciji koji je zamenio do tada postojeći Zakon o svojinskoj transformaciji koji je do 60% broja akcija prebacivao uz malu naknadu zaposlenima.

Ovim je dolazilo do velikog broja insajderskih dilova, ometanja trgovine akcijama na berzi i nepoštovanje vlasničkih prava malih akcionara, pošto je najveći deo akcija dolazio do ruku menadžmenta preduzeća koji su uglavnom bili postavljeni kadrovi SPS i JUL-a.

Novi zakon je predvideo prodaju većinskog dela paketa od 70% državnog kapitala eksternim kupcima. Manjinski deo akcija podeljen je zaposlenima i bivšim zaposlenima.

Prodaja je išla preko aukcija, gde je uvek pobeđivala najviša ponuđena cena, ili tendera, gde je pobednik određivan pomoću formule koja je u obzir uzimala cenu, nivo investicija i socijalni program.

U odnosu na prethodne (pa i potonje) procese privatizacije, ovaj je bio relativno transparentan i otvoren. Većina od 24 čuvene sporne privatizacije sprovedena je kasnije – tokom Vlade Vojislava Koštunice.

Iako se očekivalo da bude oko 7.000 preduzeća za privatizaciju, zapravo ih je bilo tek negde oko 3.000.

Najbolja preduzeća već su bila privatizovana primenom prethodnog zakona, dok je celokupna privreda bila gotovo uništena usled dugotrajnih sankcija, raspada domaćeg jugoslovenskog i inostranog sovjetskog tržišta, da ne pominjemo hiperinflaciju i ratove.

Tada su privatizovane cementare, fabrike duvanske industrije, pivare… koje sve i dalje uspešno posluju. Ovaj novi način privatizacije pre svega je doprineo tome da u privatizaciju uđe čist inostrani kapital, koji je sa sobom doneo i nove načine upravljanja kompanijama kao i nove tehnologije u proizvodnji.

 

Konvertibilnost dinara

Da se podsetimo, dinar nije bio konvertibilan tokom 1990-ih. Postojao je zvanični devizni kurs od 6 dinara za 1 nemačku marku, ali po toj ceni niko nije hteo da menja marke, već je postojao paralelni  „ulični“ devizni kurs, koji je uglavnom bio oko 33 dinara za marku.

Da bi dinar mogao da postane konvertibilna valuta, Srbija je morala da ukine višestruke devizne kurseve i restrikcije na prekogranična devizna plaćanja.

Iako dinar ovim nije postao omiljena valuta za plaćanje ni u Srbiji, jer su se usled izgubljenog poverenja svi prebacili na marku i potom evro, ovo je privredi znatno olakšalo poslovanje sa inostranstvom, pošto su preduzeća sada mogla da zakonski nabavljaju devize od banaka.

Dinar je postao konvertibilan 15.05.2002, i to je ostao do danas.

U narednom tekstu osvrnućemo se i na pitanja spoljnotrgovinske liberalizacije, gašenje gubitaških državnih banaka i ulazak stranih banki na tržište kao i donošenje novog Zakona o radu.