Komitet za dodelu Nobelove nagrade za ekonomiju proglasio je ovogodišnje dobitnike: američke ekonomiste Pola Romera i Vilijama Nordhausa. Nagrađeni su za svoj doprinos makroekonomskim analizama koji se ogleda u integrisanju tehnoloških inovacija (Romer) i klimatskih promena (Nordhaus).
Profesori ekonomije Boris Begović i Slaviša Tasić i fizičar Milan Ćirković u razgovoru za Talas objašnjavaju zašto su ovogodišnji laureati važni i šta su njihova najzanimljivija dostignuća.
Pol Romer: više stanovništva i kapitala znači veću razmenu ideja i ekonomski rast
Profesor Boris Begović kaže za Talas da je neosporno da Romerov najveći doprinos leži u njegovom pionirskom radu u oblasti teorije endogenog rasta:
„Iako su teorijski modeli privrednog rasta pre Romerovog doprinosa prepoznavali tehnološki progres kao faktor rasta, tek ga je Romer endogenizovao i formulisao njegovo konzistentno objašnjenje, zasnovano na horizontalnim inovacijama.”
“Reč je stalnom uvećavanju diverzifikacije proizvoda, budući da postojeći proizvodi ne nestaju, već tehnološki napredak „dodaje“ nove, superiorne proizvode. Na taj način se prevazilaze opadajući prinosi proizvodnih faktora, što omogućava ubrzani privredni rast.“
Slaviša Tasić dodaje da su stariji modeli pretpostavljali opadajuće prinose na faktore proizvodnje kao što su kapital, rad ili znanje.
Po njima, sa porastom stanovništva i radne snage opada vrednost dodatne jedinice rada, a sa porastom ukupne količine investicija i kapitala u zemlji, opada vrednost svakog dodatnog ulaganja kapitala. Što je nekog resursa više, to relativno manje vrede.
Romer je napravio model koji kaže suprotno:
„Što je stanovništvo brojnije, ili što ima više ulaganja kapitala, to može biti veći broj interakcija između ljudi — što onda vodi u sve veću razmenu ideja, veći broj potencijalnih kombinacija ideja, širenje i multiplikaciju znanja i na kraju u veću kreativnost koja generiše ekonomski rast“, objašnjava Tasić.
Razvoj muzike daje još veću inspiraciju – a Romer je tu ideju primenio na ekonomski rast
Tasić nam je objasnio Romerov doprinos na primeru muzike – kako kaže, išao je u muzičku školu kao mali i padalo mu je na pamet da i sam nešto komponuje. Pošto nije išlo, zaključio je da je došao prekasno i da su sve dobre stvari već iskomponovane, da ništa nije ostalo.
„To moje razmišljanje sledilo je princip opadajućih prinosa. I ono nije bilo tačno jer očigledno da je od tada do danas još mnogo toga novog je napravljeno, još i više nego ikad pre.
Prinosi nisu opadajući nego rastući – što više muzike, to više materijala za rad i mogućnosti za kombinovanje prethodnih elemenata i zato količina nove muzike nastavlja da raste još i brže nego ranije. Razvoj muzike daje još veću inspiraciju.“
“Genijalna Romerova ideja je da taj princip primeni na ekonomski rast. Iako sama ideja nije bila nova ni u ekonomiji, od nje je tada mladi Romer napravio matematički model rasta i tako sa njom upoznao makroekonomiste.“
Isti princip se, dodaje Tasić, može primeniti i na Silicijumsku dolinu:
„Firme idu tamo jer jedne od drugih kupe znanje i ideje, što ne vodi u iscrpljenje već naprotiv, podstiče procvat sve više novih ideja. Ovu vrstu uvida Romer je uklopio u formalni model ekonomskog rasta.
Zatim je vrlo brzo napustio akademiju i počeo da se bavi preduzetništvom, potom i društvenim preduzetništvom, a sada je dobio zasluženu nagradu za svoj raniji akademski rad.“
Nordhaus: klimatske promene i politički poslovni ciklusi
Švedska akademija prepoznala je Nordhausov osnovni doprinos u integrisanju razmatranja klimatskih promena u model privrednog rasta.
Profesor Begović ističe da je Nordhausov opus daleko raznovrsniji od toga:
„Bez obzira na sadašnju popularnost teme klimatskih promena, ne treba smetnuti sa uma veliki Nordhausov doprinos u oblasti optimalnog trajanja patenta, što ima nespornu vezu sa privrednim rastom, zatim političkih poslovnih ciklusa, kojim je objasnio kako politički ciklusi utiču na donošenje poslovnih odluka, kao i njegov rad na poboljšanju merenja nivoa i dinamike ekonomske aktivnosti i blagostanja stanovništva“, zaključuje naš sagovornik.
Klimatske promene ne mogu da zaobiđu ekonomiju – Nordhaus je među prvima to primetio
Fizičar Milan Ćirković ističe da je Vilijam Nordhaus jedan od prvih ljudi koji su razumeli – „u retrospektivi trivijalno očiglednu“ – činjenicu da sistematska promena u prirodnoj sredini unosi novi i prethodno nepoznati faktor u naše ekonomske računice, modele, predviđanja i politike:
„Naravno, u retrospektivi je sve kristalno jasno, posle bitke su svi generali pametni, ovde samo ostaje da se nadamo da do bitke neće ni doći pošto ljudska civilizacija, ovakva kakva jeste, nema mnogo šanse da se uspešno suoči sa klimatskim promenama ako se mnogo šta u procesima odlučivanja i globalne koordinacije, pa i životnog stila velikog dela čovečanstva, ne promeni.“
Ćirković veruje da to što pre Nordhausa ovo nikome nije palo na pamet ne govori ništa dobro o nivou razmišljanja i širini horizonata ekonomske nauke “glavnog toka”:
„Očekivati da promene klimatskih pojaseva i zona visokih prinosa neće imati posledice po cene hrane, na primer, jednako je smisleno kao zidanje stambenih zgrada, škola i stadiona na poplavnim područjima (npr. u Obrenovcu) uz očekivanje da će ih poplave “ipak” zaobići.“
Dodaje da je Nordhaus o tome pisao u svojim radovima iza 1970ih i 1980ih, a da su mnogi od njih ozbiljno shvaćeni tek u 1990ima.
Poljoprivreda trpi najveće posledice klimatskih promena
Ćirković naglašava da je poljoprivreda daleko najvažnija i najosetljivija ljudska aktivnost koja već danas trpi posledice klimatskih promena, a da će se taj trend se samo povećavati u budućnosti:
„Ali Nordhaus je prilično rano ukazao da se isto odnosi i na grane kao što su šumarstvo, turizam, pomorska trgovina, komunikacije, pa čak i sport i higijena.
Samim tim, on je udario temelje čitavoj grani ekonomije klimatskih promena, čiji značaj će (nažalost) samo rasti, posebno u uslovima samozadovoljstva, političkog autizma i nacionalizma koji potiskuje preko potrebnu globalnu koordinaciju.“
Koga je Nobelov komitet ove godine zanemario?
Profesor Begović nije imao svog favorita za ovogodišnju Nobelovu nagradu, ali nas je upoznao sa još dvojicom ekonomista koji su neopravdano zaboravljeni:
„Nelogično mi je da Nobelovu nagradu dobija Romer, a ne dobijaju Agion (Aghion) i njegov koautor Hauit (Howitt). Dok se Romerov model endogenog rasta zasniva na horizontalnim inovacijama, Agion-Hauitov model, šumpeterijanski model rasta, koji se u literaturi pojavio dve godine posle Romerovog, zasniva se na vertikalnim inovacijama.“
„On se pokazao, ipak, superiornim u objašnjavanju tehnološkog napretka i, time, endogenog rasta.“
„Upravo je taj model privrednog rasta osnovni model koji se danas koristi u teorijskim razmatranjima, na primer onima o promenama izvora privrednog rasta u zavisnosti od udaljenosti od granice tehnoloških mogućnosti.
Ne sporeći zasluženo priznanje ovogodišnjim nobelovcima, ipak ostaje u ustima prilično gorak ukus zbog nedoslednosti Švedske akademije“, zaključuje Begović.
—
U ovom kratkom pregledu naši sagovornici osvrnuli su se na najvažnije i najzanimljivije doprinose ovogodišnjih laureata u oblasti ekonomije, a više o njihovim dostignućima i radovima možete pročitati ovde.