Foto: iStock
Estonija je od zemlje u kojoj hara hiperinflacija, gde nema grejanja za zimu a mleka ima toliko malo da se bonovima deli samo majkama troje i više dece, u periodu od samo par decenija postala najuspešnija zemlja u tranziciji, koja je po visini dohotka prestigla Grčku i Portugal, a polako sustiže Španiju i Italiju.
Sve je počelo, verovali ili ne, sa jednim istoričarem, premijerom Martom Larom.
Umesto da se brine o prošlosti, on je rešio da se bavi sadašnošću. O ekonomiji nije znao ništa, a od ekonomske literature tada je pročitao samo knjigu Miltona Fridmana „Free to Choose’“. Ispostavilo se da je to bilo sasvim dovoljno.
Estonija je zemlja koja je vrlo brzo dostigla veoma visok nivo ekonomskih sloboda, odmah nakon dubinskih reformi. Poslovni ambijent koji je stvoren, naročito za mala i srednja preduzeća, stvorio je naciju preduzetnika – Estonija ima jednu od najvećih stopa preduzetnika u odnosu na ostatak populacije u svetu.
Postala je zemlja sa najvećim brojem onlajn administrativnih usluga, te čak i mogućnošću da od 2014. da strani rezidenti registruju firme van Estonije, ali da je vode po estonskim zakonima (e-residence).
Ovo se najbolje može videti po visini ekonomskih sloboda, kako ukupnih, tako i pojedinačnih subindeksa:
Ekonomske slobode u Estoniji, izvor: Fraser Institute
Subindeksi ekonomske slobode u Estoniji, izvor: Fraser Institute
Korupcija
Estonija je država sa najnižom percepcijom korupcije od zemalja u tranziciji, prema indeksu organizacije Transparency International, sa 71 bodom, što je stavlja ispred Francuske.
Do ovog rezultata došlo je reformama državne administracije, gde je najveći broj radnika iz starih vremena zamenjen novim mladim diplomcima, ali i velikom giljotinom propisa i birokratije i uvođenjem elektronskih servisa umesto papira i pečata.
U takvom sistemu transparentnost je mnogo viša i lako se uočava odgovornost pojedinačnih činovnika ili departmana, a razbija se veza ili odnos između građana i činovnika.
Valutni odbor
Visoka inflacija koja 1992. dostigla čak 1.000% bila je ozbiljan ekonomski i politički problem. Umesto da se neiskusnim monetarnim vlastima, koje bi po prvi put nakon 50 godina imale svoju valutu, poveri staranje o količini novca u opticaju i monetarnoj politici, odluka je bila da se uvede valutni odbor prema nemačkoj marci, najstabilnijoj evropskoj valuti.
Centralna banka postala je samo jedna velika menjačnica, pošto je menjala estonske krune za nemačke marke po neopozivom fiksnom deviznom kursu, po principu: koliko maraka uđe u zemlju, toliko kruna se i izdaje, a koliko maraka napusti zemlju, toliko kruna se i povuče.
Inflacija se vrlo brzo vratila u niske normalne okvire, u kojima je ostala do danas.
Valutni odbor je bio i važno usidrenje za druge makroekonomske politike. Da bi mogla da ga održi, država je morala da se odrekne zaduživanja, pa su državni deficiti i u najgorim vremenima krize 2009. bili niski, a javni dug je najniži u EU, ispod 10% BDP-a.
Zaista slobodna trgovina
Estonija je ukinula sve carine na uvoz i izvoz, što je do tada bilo nečuvena politika.
Kada su predstavnici EU došli na pregovore o sporazumu o slobodnoj trgovini sa Estonijom, nisu mogli da poveruju da neka privreda može da funkcioniše bez carina, pa je ceo prvi dan pregovora prošao u tome da im se objasni da zaista jeste tako.
Poreska politika
Stvoren je nov, veoma prost poreski sistem, a Estonija je i prva zemlja među zemljama u tranziciji koja je uvela proporcionalni, umesto progresivnog, poreza na dohodak, sa stopom od 26%.
Kako su rasli poreski prihodi pošto je privreda rasla i razvijala se, stope poreza na dohodak su smanjivane, do sadašnjeg nivoa od 20%, koliko iznose i porez na dohodak i opšta stopa PDV-a.
Privatizacija – sve na doboš
Estonija je privatizovala skoro sve. Prvo je izvršena restitucija nacionalizovane imovine, pa su potom na aukcijama privatizovana mala preduzeća.
Velika preduzeća su privatizovana kombinacijom vaučera i prodaje, tako što je manjinski paket zamenjen za vaučere koji su dati stanovništvu, dok je većinski prodat na aukcijama, po ugledu na nemački sistem putem agencije za privatizaciju.
Danas se u većinskom državnom vlasništvu nalazi tek oko 30 kompanija, uglavnom u oblasti energetike i transporta.
Kriza 2009. godine
Estonija je od makroekonomske stabilizacije imala visoke stope rasta, sve do finansijske krize 2009. Tada je došlo do povlačenja kapitala iz zemalja periferije, što je zbog valutnog odbora značilo i smanjenje novčane mase i visok deflatorni šok.
Vlada je morala da bira, da li da zadrži valutni odbor, pa da dođe do interne devalvacije time što će pasti cene i nadnice, ili da valutni odbor napusti i da izvrši devalvaciju kursa.
Odabrano je ovo prvo rešenje i Estonija je uz druge baltičke zemlje zabeležila najveći pad BDP-a te godine. Dok je u Evropi on bio oko 3%, u Estoniji je iznosio skoro 15%, što je više nego najveća recesija u Grčkoj, zabeležena 2011. kada je pad ekonomskih aktivnosti tamo iznosio preko 9%.
Ekonomski rast u Estoniji, izvor: MMF
Ali rast se brzo vratio. Naredne 2010. godine, rast je u Estoniji dostigao 2,3% a 2011. čak 7,6%.
Za par godina Estonija je prestigla svoj dohodak pre krize i nastavila da sustiže razvijene zemlje Evrope. Estonija je uspela da po dohotku po stanovniku pretekne Grčku i Portugal i približi se Španiji i Italiji, sa 2/3 dohotka u Nemačkoj.
BDP izražen u međunarodnim dolarima iz 2011, izvor: MMF
Šta možemo da naučimo od Estonije?
Prvo: da male sektorske reforme ne daju dobre rezultate.
Najvažnije reforme su u domenu izgradnje institucija i vladavine prava: ako nemate dobro poslovno okruženje u zemlji koje odgovara domaćoj privredi, naročito malim i srednjim preduzećima, nikakve velike kompanije i strane direktne investicije, pa čak ni fabrike letećih automobila vas neće izvući.
Treba postaviti jasna pravila i držati ih se, čak i kada to donosi kratkoročne probleme, jer sve treba posmatrati i na duži rok.
I Estonija je mogla da subvencijama spašava kompanije i banke koje su propadale tokom tranzicije i nakon udara krize – ekonomski problemi bili bi na kratak rok manji, ali na srednji rok javni dug bi eksplodirao, nestalo bi poverenje investitora, a nove kompanije ne bi mogle da preuzmu i preusmere resurse koji su bili neproduktivno korišćeni.