Foto: iStock
Pre 10 godina, u septembru 2008. godine, čuvena investiciona banka Lehman Brothers je bankrotirala i time označila početak svetske ekonomske krize. Od tada je svet prošao kroz više ekonomskih turbulencija, uključujući finansijsku krizu, kao i evropsku dužničku – tzv. krizu evrozone.
Imajući u vidu aktuelna dešavanja i napredak u pregovorima Beograda i Prištine, Srbija se prilično izvesno nalazi na putu ka Evropskoj uniji – sa svim svojim, kao i evropskim, ekonomskim i političkim prilikama.
U razgovoru za Talas, Slaviša Tasić, Miroslav Prokopijević i Ivan Stanojević govore o posledicama krize i lekcijama koje možemo da izvučemo iz protekle decenije.
Političke posledice su vidljivije od ekonomskih
Slaviša Tasić, ekonomista i autor knjige „Svetska ekonomska kriza – dileme i rešenja“, kaže za Talas da ekonomskih posledica iz prvih godina krize danas više nema:
„Ekonomske posledice su, prvih godina krize, bile privredni pad i porast nezaposlenosti na mnogo mesta u svetu.“
“Ali tih posledica sada više nema – da se 2008. nikada nije dogodila, 2018. bi izgledala slično kao što izgleda danas.”
„Ne zaboravimo da su ekonomski rezultati opredeljeni institucionalnim i tehnološkim osnovama a ne efemernim državnim politikama i finansijskim događajima. A te duboke institucionalne i tehnološke osnove kriza ulgavnom nije poremetila.“
Tasić dodaje da su političke posledice vidljivije – usled nepoverenja i otpora prema finansijsko-birokratskim elitama EU, došlo je do formiranja pokreta, a zatim i političkih partija – kako na levoj, tako i na desnoj strani spektra.
Protivnici establišmenta se nisu profilisali samo unutar EU, već i u SAD-u kroz izbornu pobedu predsednika Donalda Trampa. Dodatno, izlazak Velike Britanije iz Evropske unije je takođe baziran na protivljenju briselskim vladajućim strukturama, zaključuje Tasić.
Evropa je prošla kroz dužničku krizu. Tramp je započeo trgovinske ratove. Šta se danas dešava sa evrozonom i EU?
Ivan Stanojević, asistent na Fakultetu političkih nauka, ističe da se države evrozone polako oporavljaju od krize:
„Privredni rast u evrozoni je pozitivan od 2013. godine i drugog talasa krize. Taj rast je skroman, ispod 1% procenta, ali konstantan.“
Poređenja radi, ostale države EU imaju u proseku identičan rast, iako su bile manje pogođene krizom.
Pored ekonomskog rasta, oporavak se vidi i u tome što se nezaposlenost takođe konstantno smanjuje od 2013. godine.“
I pored oporavka, evrozona na vidiku ima i izazove u vidu očekivanog rasta vrednosti Evra prema drugim valutama, što će usporiti izvoz.
„Takođe, ostaje da se vidi kako će se evrozona prilagoditi na trgovinske ratove koje je započeo predsednik SAD, Donald Tramp.“
„Evrozona i EU i dalje leže na bombi koja bi ih mogla razoriti“
Miroslav Prokopijević, ekonomista i naučni savetnik Instituta za evropske studije, u razgovoru za Talas ističe da je mnogo toga urađeno od vremena izbijanja krize, ali da je pitanje da li je to dovoljno da bi se obezbedio opstanak evrointegracija.
„Stvoreni su fondovi pomoći (objedinjeni u ESM), a ECB (Evropska Centralna Banka) je kao monetarna ustanova uvučena u fiskalnu sferu na razne načine, što je u pristojno uređenim zemljama zabranjeno.“
Naš sagovornik zaključuje da su te intervencije, zajedno sa još nekima, donele privremena rešenja, ali da su efekti intervencija sporni.
Foto: Medija centar Beograd
Prokopijević dodaje da kriza evrozone nije sanirana, već da je od akutne pretvorena u hroničnu, kao i da su pri svemu tome pogaženi važeći ugovori EU (Mastriht, Lisabon) davanjem nedopuštenih oblika pomoći zemljama u teškoćama:
„Ako zemlje kojima je prosleđen novac (pre svih Italija i Španija, ukupno oko 900 milijardi evra) ne budu u stanju da plate svoje obaveze, to će uraditi Nemci, Holanđani i drugi.
Time se stvara skriveni javni dug koji može neograničeno da raste, jer nema periodičnog poravnanja, kao što ga jednom godišnje ima u sličnom sistemu u SAD.”
“Pitanje ovog prikrivenog zaduživanja je već pokrenuto u nekim evropskim zemljama i biće vrlo vrela tema u predstojećem periodu.”
Dodaje da bi ukidanje ili smanjivanje ovih transfera moglo da bude uvod u raspad evrozone.
„Sve u svemu, EU je intervencijama kupila neko vreme, ali ono je slabo iskorišćeno za potrebne promene, tako da evrozona i EU i dalje leže na bombi koja bi ih mogla razoriti.“
„Evrointegracije su u osnovi okončane – sledi period evro-dezintegracija“
Prokopijević smatra da su evrointegracije u osnovi okončane i da je proces dezintegracija započeo izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz EU:
„Tela Unije sada poručuju da prvo Unija mora da se reformiše i konsoliduje, pa da tek prima nove članice. Ostalo je za prijem samo još par dosta jadnih kandidata sa Zapadnog Balkana.“
„Danas jedino ne znamo šta će biti okidač za dalje dezintegracije.“
On zaključuje da greške koje su pravljene u evro-integracijama nisu blagovremeno korigovane, te da političari u Briselu ne mogu da reše sve probleme koji su se u međuvremenu nakupili.
Lekcije za Srbiju, Evropu i svet
Važnost monetarne politike
Kao najveću ekonomsku lekciju koju možemo da izvučemo iz dešavanja od 2008. na ovamo, Slaviša Tasić izdvaja važnost monetarne politike – kao i nevažnost fiskalne u odnosu na monetarnu.
„I nastanak krize i njeno rešavanje doneli su potvrdu važnosti monetarne politike i relativnu nevažnost fiskalne u poređenju sa njom. Ponovo se pokazalo da mala greška monetarne politike, njena preterana restriktivnost u odsudnim trenucima, može napraviti mnogo štete.”
“I u SAD 2008. i u evrozoni 2011. nepažljivo restriktivna monetarna politika gurnula je privrede u krize i recesije.”
“Isto važi i za izlazak iz recesije – i u SAD i u evrozoni agresivna monetarna politika je ono što ih je na kraju izvuklo“, zaključuje Tasić.
Nemoguće je koordinisati fiskalne politike u evrozoni
Ivan Stanojević ističe da je najveća lekcija koju su države članice evrozone naučili to da je nemoguće koordinisati fiskalne politike unutar evrozone:
„Monetarnu politiku vodi Evropska centralna banka, dok fiskalnu politiku vode vlade država članica. Posledično, monetarna politika ne može da se koristi u svrhe stabilizacije privrede, jer bi zbog različitih fiskalnih politika država članica monetarna politika imala različite efekte u tim državama.“
Evropljani su na ovaj izazov odgovorili svojevrsnim među-rešenjem:
„Potpisan je tzv. Fiskalni kompakt po kome su uvedena stroža pravila za sprovođenje fiskalne politike, pa su države članice u obavezi da u svoje zakonodavstvo, poželjno u ustave, unesu odredbe o obaveznom vođenju uravnotežene fiskalne politike.
Državama članicama koje bi ipak zapale u finansijske nedaće obećana je pomoć. Uslov za pomoć je, da se dok ona traje, fiskalna politika sprovodi u skladu sa smernicama i pod budnim okom evropskih partnera. Slično kao u slučaju Grčke tokom poslednje krize.“
Ivan zaključuje da takvo rešenje predstavlja presedan u svetskoj finansijskoj praksi, ali da je Evropska unija inače poznata po svojim sui generis rešenjima.