Poražavajuća slika ljudskih prava u Srbiji – najnoviji međunarodni izveštaj

Autorka

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Osvrt jedne od koordinatorki volontera na ovogodišnjoj Paradi ponosa

 

„Nikad više ljudi i nikad manje policije“ je možda najbolji sažetak ovogodišnje Parade ponosa. To ne znači da je sve prošlo bez kontra protesta i sporadičnih ružnih dobacivanja, ali se čini da Parada postaje, u najmanju ruku, podnošljiva Beograđanima.

 

Međutim, da li uspešna Parada zaista pomaže borbi za LGBTQ prava?

 

Jedna od najčešćih zamerki: taj novac može drugačije da se potroši

Ako se posmatraju komentari na domaćim portalima deluje da postoje 2 glavne  zamerke (ako izuzmemo one koji kažu da je homoseksualnost bolest i slično).  ,,Novac potrošen na policajce je mogao da ode na lečenje nekog deteta“ je prva.

Razumljivo je da u zemlji sa lošim sistemom zdravstva ljudi osećaju bes na ono što smatraju nepotrebnim državnim trošenjem. Međutim, suvišno je reći da LGBTQ zajednica nije zaslužna za to što njihovo pravo na slobodu okupljanja podstiče druge na nasilje protiv njih. U tom slučaju, država je dužna da obezbedi policijsku zaštitu, koja je inače svake godine sve manja.

Takođe, nejasno je da li bi novac potrošen za policiju otišao zaista na lečenje ili neki drugi plemenitit cilj. Činjenica da postoji veliki broj ugroženih u Srbiji je ishod loših državnih politika, ne prostog nedostatka novca.

 

Parada ponosa je protest marginalizovane grupe u Srbiji

Foto: Vesna Lalić, FB stranica Parada ponosa Beograd

 

Druga zamerka bi bila da je sama Parada ponosa nepotrebna jer ne postoji ni Parada strejt ljudi, pa se stiče utisak da sami organizatori žele nešto više od prava koja ostatak populacije ima. Sličan problem se javlja i u SAD sa nazivom pokreta ,,Crni životi su bitni“ (black lives matter)

Mislim da je važno istaći da je Parada ponosa u suštini protestni marš (iako ponekad deluje kao jako dobra ulična žurka).To je marš protiv nejednakog tretmana u brojnim oblastima i nasilja za koje često niko ne odgovara.

U trenutku kad dečku i devojci koji se drže za ruke u autobusu neko nešto ružno dobaci, kad ne budu mogli da se venčaju ili kada ih pretuku zbog načina na koji se oblače, treba spremati paradu u njihovu odbranu.

Do tada je Parada ponosa identična protestu penzionera, radnika Goše ili svih drugih, nažalost mnogobrojnih, marginalizovanih grupa u Srbiji.

 

Najveći problem: gde je Prajd van Beograda?

Mali poster sa ovogodišnje Parade na kom je crnom temperom pisalo ,,Ima nas van Beograda“ oslikava jedan prećutni, a za mene lično i najveći, problem. Ni ove godine nije bila ni jedna aktivnost u toku Nedelje Parade ponosa izvan Beograda.

Stvari poput tribina o transrodnosti, besplatnih testiranja na HIV ili savetovališta o autovanju su potrebna podjednako, ako ne i više, u  manjim gradovima u Srbiji koji su generalno konzervativniji. To verovatno zahteva više vremena, novca i logistike nego organizovanje događaja u Beogradu, ali je zasigurno moguće naći sredstva.

Parada nikako ne pomaže ljudima izvan Borče ako se prioritizuju stvari poput Prajd info centra koji je zbog svoje lokacije i bezbednosnog rizika sigurno koštao mnogo. Da li će jedan maleni lokal sa izložbom o istoriji Parade u centru Beograda promeniti bilo čije mišljenje?

Sve informacije je dosta lako naći na internetu, a ljudi koji posećuju Prajd info centar su dovoljno progresivni čim su u njega kročili. Ovakav centar je dobra ideja, ali zasigurno ne treba da bude priroritet u zemlji gde polovina građana ne želi da LGBTQ osoba bude predavač u školi.

 

Vidljivost nije uspeh sama po sebi

Odgovor aktivista na ovo je da stvari poput Prajd info centra povećavaju vidiljivost i skreću pažnju javnosti na probleme LGBTQ zajednice. Međutim, da li je zaista problem većine u Srbiji sa homoseksualnošću to što ona nije vidljiva?

Istraživanje Gej Strejt Alijanse iz 2010. godine je pokazalo da je 47% ispitanika potvrdno odgovorilo na tvrdnju „Problem homoseksualnosti nam nameću razne nevladine organizacije koje na tome zarađuju” što je povećanje u odnosu na 2008. godinu kada je taj procenat bio 25%.

Ovo je period u kom je civilni sektor bio jako vidljiv u borbi za LGBTQ prava, što pokazuje da sama vidljivost nije nikakav uspeh sam po sebi i da može imati kontraproduktivne posledice na percepciju problema.

 

Nismo svi studenti Filozofskog fakulteta – kome se Prajd obraća?

 

Problem koj se nadovezuje na ovo jeste sam program Nedelje Parade ponosa. Uz izuzetak nekoliko događaja, stiče se utisak da oni nisu relevantni za veći deo LGBTQ zajednice i da poseduju određenu ideološku obojenost.

Tribine o Džudit Batler i kulturnoj realnosti trećeg pola, kvir kafe ili predavanja o gej književnosti su zasigurno zanimljiva dešavanja ali ne dopiru do najvećeg dela zajednice upravo zato što nisu fokusirani na svakodnevne probleme prosečne gej ili trans osobe koja nije išla na Filozofski fakultet i ne čita o feminizmu u slobodno vreme.

 

Program Nedelje ponosa treba da bude raznovrsniji

Iako je donekle stereotipno pretpostavljati da najveći deo LGBTQ zajednice ima levičarska uverenja, iz samog programa i izbora tema je očigledno da postoje određene preferencije i pretpostavke iza njih.

Ako ovo treba da bude inkluzivan događaj bitno je imati raznolikost tema i mišljenja izvan podrazumevanih stavova, inače se sa Parade trajno udaljava određena grupa ljudi samo zato što im se implicitno šalje poruka da njihovi stavovi niu dobrodošli.

Ovo je posebno bitno ako je cilj imati podršku za dalje smanjenje diskriminacije sa svih strana ideološkog spektra.

Čitava Nedelja Parade ponosa je deo godine kad se osvaja sloboda koja većini pripada sami rođenjem, a kritike su neophodne da bi to osvajanje slobode bilo efikasnije i inkluzivnije.