Foto: iStock, fotografije sagovornika: Medija centar Beograd
Pre nešto više od pola meseca stupio je na snagu izmenjen Zakon o međubankarskim naknadama kojim su, između ostalog, uvedene obavezne Dina platne kartice.
Rasprave u javnosti vodile su se uglavnom oko člana 9 Zakona koji obavezuje banke da uz tekući račun izdaju klijentima platnu Dina karticu. Ostale kartice koje se obrađuju u inostranstvu (dok se Dina transakcije obrađuju u Srbiji) banka može izdati klijentu samo na njegov pisani zahtev.
Ukratko, to znači da ukoliko otvarate račun u banci ili vam je trenutna kartica istekla, odlaskom u banku dobijate Dina karticu, a ako želite Vizu ili Masterkard, morate da podnesete poseban pisani zahtev.
Poverenik Rodoljub Šabić i advokat Mihailo Pavlović odgovorili su nam na neke nedoumice u vezi sa Dina karticama.
U izjavi za Talas, Rodoljub Šabić, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, primećuje da je najviše pažnje privukla „obaveznost“ Dina kartice:
„U javnosti su se mogle čuti brojne dileme i primedbe koje se svode na pitanje – zašto se kartica sa manjim dnevnim limitom, problemima u plaćanju na internetu, skromnim mogućnostima za korišćenje u inostranstvu, manje bezbedna od drugih, utvrđuje kao obavezna?“
Šabić ističe da je za njega iznenađujuće i problematično to što Dina nije snabdevena čipom već je odabrana kartica sa „magnetnom trakom“:
„Prosto, reč je o mnogo starijoj, u međunarodnim relacijama gotovo prevaziđenoj tehnologiji, koja je sa stanovišta bezbednosti nesumnjivo inferiorna. Očekivao bih, da ako se već neka kartica utvrđuje kao obavezna, da to podrazumeva nove kvalitete u korist građana, pored ostalog i maksimalan stepen bezbednosti.“
Mihailo Pavlović, advokat, kaže za Talas da ovakva praksa postoji u svetu – da postoje nacionalne banke koje izdaju svoje kartice, ali da nigde to nije regulisano kao u Srbiji:
„Tako je npr. Nacionalna banka Kanade nedavno izdala svoju debitnu karticu. Međutim, ni u slučaju Nacionalne banke Kanade, niti i u slučaju nacionalnih banaka drugih zapadnoevropskih zemalja, na njihovim zvaničnim sajtovima nema informacija da imaju rešenje slično onom koje je predviđeno srpskim Zakonom o međubankarskim naknadama i posebnim pravilima poslovanja kod platnih transakcija na osnovu platnih kartica.“
“Preciznije, diskreciono je pravo građana da odluče da li uopšte žele da koriste platne kartice bilo koje banke, pa i one koje izdaje nacionalna banka.”
Pavlović dodaje da odnos Narodne banke Srbije i komercijalnih banaka ni po čemu ne bi trebalo da se razlikuje od odnosa nacionalne banke bilo koje zemlje sa komercijalnim bankama koje u okviru nacionalnih granica funkcionišu.
„Tačno je da je jedna od funkcija NBS da sprovodi aktivnosti i mere radi očuvanja i jačanja stabilnosti finansijskog sistema, ali se ovaj cilj očigledno može postići i na drugi način, bez nametanja obaveze građanima da poseduju i Dina karticu. Ovo potvrđuje činjenica da nacionalne banke zapadnoevropskih zemalja ne pribegavaju identičnoj meri, dok je stabilnost njihovog finansijskog sistema daleko iznad srpskog.“
Pavlović zaključuje da ostaje nejasno na koji način NBS tvrdi da će se uvođenjem nacionalne kartice postići najavljeni cilj, kada Zakon ne predviđa obaveznu upotrebu:
„Uprkos tvrdnji NBS da je smisao ove odredbe da korisnicima omogući da uvek imaju najmanje jednu platnu karticu nad čijom obradom transakcija postoji efektivan nadzor NBS, zakon nije predvideo obavezu korišćenja DINA kartice čak i ukoliko je građani poseduju.“
Pitanje koje se nameće kada je reč o dodatnoj centralizaciji bankarskog sistema jeste zaštita podataka građana
Poverenik Šabić ističe da je kontrola finansijskih transakcija nešto što je neophodno u svakoj državi koja ozbiljno namerava da se bavi sprečavanjem pranja novca i finansiranja terorizma:
„Ali, ako se kontrola tokova novca vrši na proizvoljan, stihijski način – onda postoji ozbiljan rizik po privatnost građana, odnosno zaštitu njihovih podataka o ličnosti.
Novi Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma zadržao je, i pored primedbi Poverenika, niz nesvrsishodnih rešenja, kao što je npr. zadržavanje fotokopija ličnih isprava.
Nadalje, ovaj zakon nije imao u vidu postojanje drugih propisa, koji stvaraju obaveze poslovnim bankama da, u cilju sprečavanja pranja novca i finansiranja terorizma, utvrđuju vlasničku strukturu pravnih lica u pojedinim slučajevima koji su potpuno iracionalni.
Tako npr. poslovna banka mora utvrđivati vlasničku strukturu stambene zajednice, jer ista predstavlja pravno lice, prema Zakonu o stanovanju i održavanju stambenih zgrada. Istu stvar banka mora činiti i kada račun otvara registrovano udruženje, koje ima status pravnog lica, prema Zakonu o udruženjima.“
Šabić zaključuje da će ovakva rešenja zasigurno dovesti do bespotrebnog gomilanja podataka o građanima u poslovnim bankama.
“Pitanje je kako će se čuvati ti podaci, ko će im imati pristup i uopšte da li su preduzete sve potrebne mere zaštite ovih podataka.”
“S tim u vezi vredi podsetiti na izveštaje međunarodnih tela o efektivnosti Republike Srbije u sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma. U izveštaju FATF od 10. juna ove godine, koji je dostupan na njihovoj veb prezentaciji, stoji da je Srbija “unapredila zakone”, ali i da se i dalje “protiv pranja novca i finansiranja terorizma ne bori na sistematičan i konzistentan način”.
Za kraj, Šabić podseća da nije dovoljno samo doneti zakone koji će poslužiti kao fasada, već da je nužno propisati delotvorne mere i sistematski ih sprovoditi i to, naglašava, bez suvišnog, nepotrebnog zadiranja u privatnost građana.