Foto: iStock
Često se govori o promeni izbornog sistema kao rešenju za različite probleme političkog života u Srbiji.
Da podsetimo – kod nas postoji proporcionalni izborni sistem, a narodni poslanici biraju se na celoj teritoriji Republike Srbije koja čini jedinstvenu izbornu jedinicu. Ne glasamo za pojedinačne poslanike već za izborne liste koje formulišu partije odnosno koalicije, a mandati se raspoređuju proporcionalno broju osvojenih glasovu uz primenu čuvene D’ontove formule koja blago favorizuje najjače političke opcije.
Postoje različite varijacije izbornih sistema, uključujući i mešovite, ali se rasprave kod nas najčešće vode oko uvođenja većinskog sistema.
Pitali smo sagovornike koji su se bavili ovim temom da li je Srbiji potreban većinski sistem i do kakvih bi promena njegovo uvođenje dovelo.
Bojan Klačar, izvršni direktor CeSID-a kaže za Talas da je Srbiji potrebna promena izbornog sistema – i to što pre:
„Imajući u vidu ranija iskustva u Srbiji (indeks disproporcionalnosti 1990. je bio 23.65; izraženi gerrymandering), danas dostupne analize i trendove (u svetu je od 1991. do danas 18 zemalja napustilo većinski sistem, kritike istog i u etabliranim demokratijama) i njegove posledice (disproporcionalnost, “manja osetljivost” na zastupljenost različitih manjinskih grupa), većinski sistem nije potreban, ali jeste potrebno osnaživanje veze između građana i izabranih predstavnika kroz neku formu personalizacije izbornog sistema.”
Klačar ističe da većinski izborni sistem rešava pitanje metropolizacije predstavljanja i depersonalizacije izbornog sistema.
Bojan Klačar, foto: Medija centar Beograd
“Trenutno između građana i izabranih predstavnika (u sadašnjem sistemu sa zatvorenim listama i 1 izbornom jedinicom) de facto nema komunikacije, odgovornosti predstavnika i spremnosti na polaganje računa elektoratu.
Uvođenje većinskog sistema izazvalo bi strukturne promene u skoro svakom delu političkog života:
Kampanje bi bile personalizovanije, izraženija geografska reprezentacija, čvršća veza između izabranih predstavnika i građana, smanjenje broja stranaka i decentralizacija istih, trend redukcije koalicionih i fragmentiranih vlada, ali bi se povećala disproporcionalnost i uticaj na formiranje i manipulisanje brojem i veličinom izbornih jedinica, uz smanjenje zastupljenosti manjinskih grupa i sužavanjem stranačkog pluralizma jer bi većinski sistem smanji šanse za uspeh manjim ili novim strankama.“
Dušan Spasojević, docent na Fakultetu političkih nauka, takođe veruje da je potrebno popravljanje sadašnjeg izbornog sistema kroz elemente koji na njega utiču, poput medija, finansiranja stranaka ili izborne administracije.
„Bez toga ni jedan izborni sistem neće dati očekivane rezultate. Takođe, u obzir dolazi promena koja bi omogućila glasanje za konkretne poslanike (tzv personalizacija ili personalizovano glasanje), uvođenje geografskih i drugih kvota ili u najradikalnijoj meri uvođenje mešovitog sistema.”
Dušan Spasojević, foto: Medija centar Beograd
Spasojević dodaje da uvođenje većinskog sistema danas ne bi dovelo do većih promena jer stranke gospodare procesom i većinski sistem bi ih tek malo oslabio.
“Ili neko smatra da bi SNS na lokalima birao kandidate bez Vučićevog uticaja? Ili da u kampanjama lokalni kandidati ne bi bili pokriveni liderima stranaka, kao u slučaju lokalnih izbora?
To nam pokazuje koliko izborni sistem zavisi od drugih dimenzija političkog života i prakse.
I zbog toga sam uvek za postepene i manje promene uz evaluaciju postignutog i zbog čega npr. sadašnji sistem nije dao očekivane rezultate.“
Boban Stojanović, politikolog, smatra da promena izbornog sistema treba da ide u pravcu personalizacije – diretknog izbora narodnih poslanika.
„Koji tačno model ili elementi modela su potrebni – pitanje je za šire rasprave.
Većinski izborni sistem bi u političkom životu Srbije doneo nekoliko važnih izmena.
Birači bi glasali imenom i prezimenom za kandidate, odnosno direktno za ličnost bez posredstva političkih partija, što bi stvorilo vezu između birača i poslanika i podstaklo odgovornost izabranog predstavnika, jer bi za svoj mandat morao da se bori direktno na izborima u okruženju kome živi.
Sa druge strane, glasanje u jednomandatnim izbornim jedinicama dovodi do teritorijalne zastupljenosti svih delova Srbije, rešava problem metropolizacije i „beogradizacije“ parlamenta. Takođe, uvođenje nekog od modela većinskog izbornog sistema sprečilo bi indirektnu parlamentarizaciju Srbije i nesrazmeran uticaj nekih partija u parlamentu u odnosu na njihovu izbornu snagu.”
Stojanović misli da je verovatno ključna prednost podsticaj razvoju unutar-partijske demokratije u svim partijama u Srbiji.
Boban Stojanović, foto: Medija centar Beograd
“Poslanici izabrani po većinskom modelu ne bi bili zavisni od lidera partije i najužeg rukovodstva, već bi ojačala uloga birača u procesu donošenja odluka.
Ukoliko bi Srbija uvela čist većinski sistem u ovom trenutku, ne bi sve prednosti ovog sistema osetila odmah. Verovatno bi se desila velika disproporcija u broju glasova i mandata, kao i promene u partijskom sistemu koje bi dovele do dvopartizma, a možda i do jednopartizma jer je uticaj izbornog sistema na partijski nedvosmislen, kako kroz procedure, tako i kroz pristup i izborne odluke birača.
Moguće je da ne bi doveo odmah ni do povećanja unutar-partijske demokratije, ali definitivno bi iz izbornog ciklusa u ciklus dovodio do veće odgovornosti izabranih poslanika, do rasta demokratije i disperzije moći u partijama i do većeg uticaja birača na odluke koje se donose u Narodnoj skupštini.“
Mladen Mrdalj, predavač na Visokoj školi za ekonomiju i upravu u Beogradu, veruje da je Srbiji potreban upravo većinski sistem.
„Kao što se ishrana zdrave osobe ne može automatski prepisati bolesnoj osobi, tako ni izborni sistem ne može da se prosto prepiše od “zdrave” strane države. Građani Srbije uporno smenjuju vladajuće stranke, ali nikako da smene loše vladajuće prakse – bahatost i neodgovornost izvršne vlasti.
Skoro nijedna vlada se nije plašila skupštine, iako se par koalicionih vlada plašilo ucena malih „kombi“ stranaka. Vlade rade šta hoće, jer ih čine partijske vrhuške. Kroz partijske liste u skupštinu postavljaju odane stranačke kadrove. Oni se poslušnošću vladi bore za nove mandate i privilegije.
Istom partijskom polugom vlada preko skupštine utiče na tužilaštva i sudove. Vlada će raditi savesnije kad se bude plašila skupštine.”
Mladen Mrdalj, Visoka škola za ekonomiju i upravu
Dakle, kad se vladajući poslanici budu plašili glasača više nego vlade.
To će biti kada se u skupštinu ne bude ulazilo sa bilo kakve partijske liste, nego direktnim izborima za poslanike u malim izbornim jedinicama (20-30 hiljada birača). Umesto postojećih monolitnih stranaka gde se glasa po naredbi vrhuške, dobićemo stranke sastavljene od lokalno izabranih slobodoumnih poslanica i poslanika.
Poštenoj osobi ne trebaju tajkuni i stranačke mašinerije za uspešnu kampanju u maloj izbornoj jedinici. Velika izborna jedinica neizbežno nameće veliku stranačku mašineriju. Zato se opozicija uvek ponaša isto kad zavlada – mora nahraniti svoje naraslo članstvo državnim budžetom. Narodu ako šta ostane.
Žalopojka da većinski sistem nije „reprezentativan“ (kao postojeći proporcionalni) promašuje suštinu – vlada mora da se plaši skupštine, a skupština glasača. Reprezentativna skupština koje se vlada ne plaši je besmislena i služi maskiranju autoritarnosti.“
Svi sagovornici se, dakle, zalažu za promenu (nekih) elemenata trenutnog izbornog sistema, ali ostaje pitanje koliko bi vremena trebalo da prođe da bismo videli posledice tih promena, kao i kolike bi one zaista bile.
Uvođenje bilo kakve novine u politički sistem naravno zavisi od konteksta u kojem se odvija, pa bi bilo zanimljivo videti na koji način bi veća odgovornost narodnih poslanika izmenila politički život u Srbiji.