Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Medija centar Beograd


Dragan Đilas je nedavno napisao dva autorska teksta za Danas, a motiv za prvi bio je tekst Miše Brkića o programu Saveza za Srbiju.

Kako je o programu već bilo reči u medijima, a i o Brkićevom komentaru, ovde ćemo se osvrnuti samo na Đilasov poslednji tekst – tačnije, na (logičke) greške koje u njima navodi.

Ovaj tekst je odgovor na njegove kritike upućene stanovištu koje možemo označiti kao liberalno, a kome se u njegovim tekstovima spočitava više netačnih stvari.

 

1. Ne, zagovaranje privatizacije ne znači da neko misli da su sve privatne firme profitabilne

Pred sam kraj teksta, gospodin Đilas piše: „(…) ideja da privatizacija svega donosi garantovan ekonomski razvoj. To bi značilo da su sve privatne firme profitabilne što je daleko od istine“ – veza koju ovde pravi jednostavno nije smislena.

Dakle, ako se neko zalaže za „privatizaciju svega“, to apsolutno ne znači da veruje da su sve privatne firme profitabilne. Znači da misli da u načelu privatne firme posluju bolje od državnih.

Svi znamo da ne mogu sve privatne firme biti profitabilne, niti treba da budu – to i jeste cela ideja tržišne ekonomije. Treba da dozvolimo onim kompanijama koje to jesu da posluju i podstiču konkurenciju, a da one koje nisu propadnu i oslobode svoje resurse (postrojenja, mašine, zemljište, zaposlene) i tržišno učešće da ih preuzmu oni koji mogu bolje da posluju, bez veštačkog održavanja u životu od strane države dobrotvora koja to radi na štetu građana – poreskih obveznika.

Niko, dakle, ne tvrdi da su sve privatne firme profitabilne, niti to ima bilo kakve veze sa zalaganjem za privatizaciju. Tvrditi da postoji veza između ove dve pretpostavke jednostavno nije tačno.

 

2. Nije tržište krivo za plate od 200 evra već nizak nivo produktivnosti privrede

„Ako zarade zavise samo od znanja i učinka radnika, a tržište sve to samo reguliše, zašto onda u Nemačkoj baš niko nema platu od 200 evra, a u Srbiji je ima čak 350.000 zaposlenih?“ – ovo je još jedno učitavanje.

Niko, ali niko, ne tvrdi da zarade zavise samo od znanja i učinka radnika – posebno ne u sistemu kakav postoji u Srbiji. To i sam Đilas kaže na početku pasusa – „Poštedite me priče kako to tržište reguliše, tamo gde sistem ne funkcioniše“, ali onda izgleda da zaboravlja na razlike u sistemima i nastavlja da upoređuje Srbiju i Nemačku.

Po ko zna koji put: Srbija nije primer neoliberalnog kapitalizma. Srbija se po nivou ekonomskih sloboda nalazi na začelju Evrope – prema Indeksu ekonomskih sloboda u svetu Srbija je na 88. mestu, daleko iza Nemačke i drugih razvijenih evropskih država.

U Srbiji država zapošljava oko 500.000 ljudi u javnom sektoru, plus oko 120.000 ljudi u javnih preduzećima, oko 40.000 u preduzećima u restrukturiranju i ne znamo još koliko u preduzećima gde je većinski vlasnik (npr. Telekom, Dunav osiguranje itd).

Pokušavamo da funkcionišemo u uslovima sveopšte korupcije, partijskog zapošljavanja i loše sprovedenih privatizacija, odsustva vladavine prava, sudstva koje je daleko od nezavisnog i političke samovolje.

Kako više državnog vlasništva rešava bilo koji od ovih problema?

Plate u Nemačkoj nisu više zbog državnog vlasništva i iskusnih menadžera, već zbog nivoa produktivnosti nemačke privrede.

A jedan od razloga zašto je nemačka privreda toliko uspešnija od srpske leži u tome što se posluje u sistemu gde su pravila igre jasna i važe za sve, gde su vlasnička prava zaštićena a korupcija i partokratija su niske.

U takvim uslovima preduzeća mogu da investiraju i akumuliraju kapital, i inače da se bave biznisom, što sve povećava produktivnost, umesto da se bave time da svoju firmu zaštite od predatorskih poltiičara.

Grafikon koji pokazuje korelaciju između BDP-a po glavi stanovnika (x osa) i prosene zarade (y osa) u američkim dolarima

Izvor: MMF

 

3. Primer nekoliko uspešnih državnih preduzeća nije pokazatelj trenda već tzv. cherry-picking

U pokušaju da objasni kako poslovanje ne zavisi od vlasništva već od menadžmenta, Dragan Đilas dalje kaže:

„(…) ispada da su sve državne firme uvek bile neuspešne. Pa kako su poslovale Apatinska pivara, Sintelon, Metalac Gornji Milanovac, Tigar Pirot? Kako tamo nije uspeh zavisio od vlasništva već od Svilara, Pavičića, Vukadinovića koji su vodili ove firme.“

Spisak uspešnih državnih firmi ili njihovih menadžera, iako zanimljiv, ostao bi u senci svih neuspeha državnih preduzeća u Srbiji. Za svakog Svilara imamo i Bajatovića, a za svaki Sintelon, imamo i Srbijagas. Da su državna preduzeća uspešna, valjda bi barem javna preduzeća u zemlji imala isti poslovni uspeh kao prosek privrede, ali naravno da to nije tako.

Uostalom, uspeh preduzeća i ne treba da zavisi od jednog čoveka, već i od adekvatnog sistema podsticaja, gde svako snosi trošak svojih greški i ubira plodove svojih uspeha. Nijedna ozbiljna firma ne polaže sve nade u jednu određenu osobu, već stvari posmatra daleko šire.

 

Konačno, da li Đilas može da garantuje da će postaviti uspešan državni menadžment u državna preduzeća?

U trenutku dok je bio deo vrha Demokratske stranke, DS je postavio menadžment u državnim bankama (Razvojnoj banci Vojvodine i Agrobanci) koji su te banke uništili, ostavljajući poreskim obveznicima dug od 800 miliona evra.

I pored toga, dok je gospodin Đilas bio gradonačelnik Beograda, Grad je preuzeo vlasništvo nad PKB ali to preduzeće ni do danas nije moglo da ostvari dobit, ni tokom mandata DS-a ni SNS-a (dobit prijavljena u 2013. godini rezultat je otpisa duga od 30 miliona evra, da otpisa nije bilo, PKB bi i tada imao gubitak od oko 10 miliona evra).

Ako i verujemo na reč gospodinu Đilasu da bi zaista postavio uspešan menadžment u državne firme, šta nam garantuje da će zauvek ostati tako? Šta ako na vlast dođu drugi, drugačiji političari, koji odluče da promene mendžment i postave svoje ljude? Da li onda ostaje samo da čekamo da ta preduzeća dožive sudbinu Galenike i Srbijagasa?