Foto: iStock
Poznajemo veliki broj ljudi koji imaju oko 30 godina i koji iza sebe imaju već 5-10 godina radnog iskustva (ne nužno toliko i staža, zavisi kako i šta su radili). Razlikuju se po mnogo čemu, od toga odakle su do toga koji fakultet su završili i čime se bave, da li rade ono za šta su se školovali ili nešto nepovezano sa tim, ali imaju i nešto zajedničko: niko od njih ne računa na državnu penziju.
Za ovo nas i ne treba kriviti: samo tokom našeg životnog veka izmenili smo 4 države bez da smo menjali adresu, a država je dva puta bankrotirala i prestala da isplaćuje penzije: 1993. tokom hiperinflacije kada su penzije bile tek nekoliko maraka, te kasnih 1990-ih kada se sa isplatom penzija kasnilo nekoliko meseci a čak dve godine u slučaju poljoprivrednih penzionera.
Pored toga, trenutni iznos penzija je vrlo nizak i ne osigurava mirnu starost. Demografske promene (očekuje se da će stariji od 65 godina u Srbiji 2050. činiti skoro 30% ukupnog stanovništva) i veoma slab razvoj ekonomije u poslednjoj deceniji (tek 2016. smo dostigli BDP per capita iz 2008) nam govore da ne možemo baš da očekujemo neko bolju sliku u budućnost.
Političari se na pitanje problema sa penzijama prave mrtvi
Jedina politička partija koja je pokušala da lansira temu penzione reforme bila je Dosta je bilo. Oni su predložili penzione reformu u kojoj bi se prešlo na Beveridžov model socijalnog osiguranja: socijalne penzije koje bi se isplaćivale u jednakom iznosu svima koji bi napunili određeni broj godina starosti.
Ove penzije bi bile niske jer bi se očekivalo da građani sami pronađu alternativni izvor štednje za starost, ali bi pružale sigurnost da niko u starosti ne padne ispod granice siromaštva. Sve ostale političke partije se na pitanje reforme penzionog sistema u zemlji prave mrtve ili kao da moraju prvo tetki da odnesu lek.
Nekoliko partija je obećavalo ili ukidanje mere smanjenja penzija ili njihovo povećanje, ali izvan toga nisu spominjale bilo kakve dugoročnije planove. A demografska bomba nastavlja da otkucava.
Na stranu pitanje kakvo rešenje bi za Srbiju bilo najbolje ili moguće primeniti (uspostavljanje obaveznog privatnog penzionog osiguranja uz ili bez obaveznog državnog, socijalne penzije itd), vidimo da će do bilo kakvih reformi koje bi nama garantovale drugačiji pogled na penzije teško doći jer ovo pitanje nije u političkom fokusu.
Šta da radimo ako ne možemo da se oslonimo na državni penzioni fond (koji nije fond)?
Možemo da negiramo realnost, ali ne možemo da negiramo posledice te realnosti. Ako su mogućnosti da imamo adekvatnu (ili bilo kakvu) državnu penziju prilično mršave, šta da uradimo po tom pitanju?
Jedino nam preostaje lična odgovornost i inicijativa: štednja, štednja i štednja. Ovo se može realizovati na nekoliko načina:
- Investiranje u neki investicioni fond
- Uplaćivanje u privatni penzioni fond
- Životno osiguranje
- Kupovina nekretnine koja bi se izdavala da generiše prihod ili prodala
- Dugoročna štednja u banci
Svaki od ovih načina ima svoje prednosti i mane, ali najbolje mogućnosti pružaju životno osiguranje i ulaganje u investicioni fond. Kamate u bankama su veoma niske, cena nekretnine može i da pada a ne samo da raste, a država svojim regulatornim odredbama značajno ograničava mogućnosti privatnih penzionih fondova da ulažu tamo gde misle da je najbolje.
Plaćamo i na mostu i na ćupriji
Ali odakle da štedimo kada nam već uzimaju 26% bruto plate za obavezno penziono osiguranje, što je efektivno iznos od oko 35% naše neto plate? Ova tabela ispod odslikava koliko novca vam se uzima za PIO doprinose.
Bolje pomalo ali sada, nego puno ali kada već bude kasno
Pošto smo već ograničeni visinom plata i cena, ne ostaje nam baš puno para za štednju. U ovakvoj situaciji ima smisla štedeti samo na dugi vremenski rok, pošto nemamo baš svi neku veću sumu novca koju možemo odjednom da stavimo na štednju.
Na dugi rok, čak i mali iznosi mogu da postanu veliki usled čarobnog složenog kamatnog računa, gde se plaća kamata na kamatu, a ne samo na glavnicu.
Zbog toga je najvažnije početi sa štednjom što je ranije moguće, makar i sa simboličnim iznosom. To je važno i da bi se gradila kultura štednje – pa kako nam bude rastao prihod neće nam biti čudno ni teško da povećamo sumu koju možemo da izdvojimo za ovu namenu.
Osiguravanje željene budućnosti počinje danas. Ako želimo da istrčimo maraton za godinu dana, moramo da počnemo da trčimo danas. Tako i ako želimo da imamo dovoljno visoke prihode u starosti, za to moramo da se pobrinemo sada dok smo još mladi.
Jer od očekivanja da će političari našoj deci uspeti da otmu dovoljno para da nam isplate penzije baš nema mnogo vajde.
‘);