Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock


Ako postoje državne penzije, ne možete da se žalite što ste državi dali moć da se njima igra.

Naročito u zemlji koja je poznata po slabim institucijama usled prevelike centralizacije političke moći, politizovanja osnovnih državnih odluka, ne baš sposobnih a nepotizmu sklonih državnih službi i sudova koji su nezavisni uglavnom jer od njih ništa ne zavisi.

U takvom okruženju nema koga da se usprotivi samovoljnom ponašanju političara. Ali kakve veze ovo ima sa penzijama?

 

Povećanje penzija – Bog dao, Bog uzeo

Penzije su u Srbiji do 2008. rasle prema zakonskoj formuli, korekcijom cene opšteg boda. (Više o tome kako se sada računaju penzije vidite ovde). Kako je u zemlji od 2000. konstantno dolazilo do ekonomskog rasta usled porasta produktivnosti, tako su rasle i plate.

Da bi penzije održale kupovnu moć, njihova visina usklađivana je sa rastom cena na malo, ali da bi se održao i njihov odnos relativno prema zaradama, usklađivane su i sa kretanjem tj. rastom BDP-a.

Bilo je nekoliko reformi do 2008. kojima je menjan način samog obračuna, pre svega sa željom da se ograniči rast penzija, ali je suština ostala ista: da penzije održe svoju kupovnu moć ili da se ona poveća. Ova usklađivanja vršena su dva puta godišnje, u aprilu i oktobru.

Onda su došli izbori 2008. godine pa je skrpljena koalicija oko DS i SPS, a važan jezičak bila je penzionerska partija PUPS. Kako je Vlada Mirka Cvetkovića imala tanku većinu, bez PUPS-ovih poslanika ona bi pala.

Da bi došlo do ove koalicije, DS je morao da zadovolji svoje manje partnere, pa i PUPS čiji je tadašnji lider zahtevao povećanje penzija. Penzije su stoga u drugoj polovini godine drastično povećane, za skoro 30% (prosečna penzija u 2007. iznosila je 13.612 dinara a naredne godine 17.639). I to baš pred prelivanje ekonomske krize na Srbiju.

I da nije došlo do prelivanja krize na Srbiju, veoma je upitno da li bi toliki iznos penzija mogao da se finansira. Ovako, uz drastično smanjenje ekonomskih aktivnosti u 2009, a potom skoro celu deceniju ekonomske stagnacije, to sigurno nije bilo održivo. O tome svedoči i munjevit rast javnog duga.

Nivo javnog duga 2006-2016, izvor: Narodna banka Srbije

Kako para nije bilo, tako su penzije bile ili zamrznute izbegavanjem indeksacije ili je ona bila manja, pa su izgubile na kupovnoj moći.

Stvarna prosečna penzija u poređenju sa prosečnom penzijom koju bismo imali

da je njihov nivo iz 2008. bio redovno usklađivan sa rastom cena na malo

Izvor: PIO fond i NBS

Naposletku, da ne bi došlo do bankrota, išlo se na nekoliko krugova fiskalne konsolidacije dok napokon nije došlo do smanjenja penzija 2014.

 

Problematično smanjenje penzija 2014. godine

Kada je doteralo cara do duvara, onda su penzije ipak smanjene. Većina ekonomista se složila da je ova mera bila neophodna, tako i Fiskalni savet.

Ustavni sud je na pitanje neustavnosti ove odluke odgovorio da je ona u skladu sa Ustavom, jer se posmatra ne kao stalna nego kao privremena mera. Zagovornici stava da je smanjenje penzija bilo neustavno naglašavaju da je došlo do smanjenja stečenog prava.

Penzije jesu smanjene u nominalnom iznosu, ali je njihov realni iznos već bio mnogo više umanjen time što njihov rast nakon 2008. nije pratio kretanje cena na malo – prosečna penzija 2014. imala je kupovnu moć od samo 85% prosečne penzije iz 2008.

Stoga je potencijalno veći problem način na koji su penzije smanjene: umesto da se one smanje linearno, svima za određeni procenat i to putem smanjenja vrednosti opšteg boda, smanjenje je bilo progresivno time što su smanjene samo penzije iznad prosečnih.

Ovaj problem je dodatno pogoršan time što su kasnije uvećavane sve penzije – i one koje su smanjene i one koje nisu, umesto da se prvo nadoknade oni penzioneri kojima su penzije umanjene.

Ovim je došlo do opasnog narušavanja odnosa među penzijama, koje zavise od nivoa zarade penzionera tokom radnog veka i dužine godina radnog staža. Sada smo došli u situaciju da ljudi koji su uplatili znatno više novca u fond imaju tek neznatno više penzije od onih koji su uplatiti manje od njih.

Političari su tvrdili da je do ovakvog smanjenja došlo da bi se zaštitili najsiromašniji penzioneri.

Po mišljenju nekih političkih komentatora, glavni razlog bio je to što su ovakvi penzioneri mahom glasači stranke na vlasti, pa vladajuća koalicija nije želela da izgubi podršku među njima već je penzije smanjila onima koji prvenstveno glasaju za druge partije.

Takođe, zaštita najsiromašnijih penzionera trebalo je da ide preko minimalne penzije, jer je ona upravo zbog toga i izmišljena.

 

Kako možemo da rešimo problem političke manipulacije penzijama?

 


Pravo rešenje ovog problema je postojanje zakonskog usklađivanja visine penzija na godišnjem nivou putem ranije korišćene švajcarske formule.

Njome bi vrednost opšteg boda trebalo da se usklađuje sa rastom cena na malo, da bi se održala kupovna moć penzija, a ako prilike to dopuste i sa ekonomskim kretanjima, ali nešto ispod nivoa ekonomskog rasta. Naravno, ovo bi trebalo da usledi tek nakon vraćanja penzija na nivo pre nominalnog smanjenja.

Ovim rešenjem bi se onemogućila politička manipulacija penzija do koje je dolazilo nekoliko puta u protekloj deceniji. Time bi iznos penzije zavisio od opštih ekonomskih kretanja, a ne od hira političara i njihovog marketinškog plana za naredne izbore.

Međutim, u zemlji sa razvaljenim institucijama gde su narodni poslanici samo glasačka mašinerija, ništa ne sprečava političare da jednim glasanjem u Skupštini promene zakon i opet sebi daju mogućnost da manipulišu penzijama.

Izgleda da u Srbiji, ako želite da imate državne penzije, morate i da se pomirite sa time da će neodgovorni političari to moći da iskoriste.