Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: Medija centar Beograd


Ministarka za populacionu politiku Slavica Đukić Dejanović izjavila je kako bi nas
bilo mnogo više da nema abortusa, piše Tanjug. Pored toga, naglasila je da ovo nije politička već nacionalna tema, a zatim izložila predloge za promenu postojećeg stanja.

U nastavku ću se osvrnuti na nekoliko poenti koje je ministarka Đukić Dejanović iznela, a za koje verujem da su manje ili više pogrešne.

 

1. Abortus nije ni političko ni nacionalno, već lično pitanje

Odluka da se prekine trudnoća je verovatno jedna od najstresnijih koju žena može da donese. Samo iskustvo je u najmanju ruku neprijatno, a gotovo uvek i traumatično. Reći da je odluka o tome šta će žena uraditi sa svojim telom nacionalno pitanje je pogrešno na više nivoa i podseća na neki orvelovski scenario – recimo na Sluškinjinu priču.

Ženino pravo na sopstveno telo ne sme da bude tretirano kao pitanje populacione politike jer ono to nije.

Foto: Flickr, David Mulder

 

2. Ima nas manje zbog loših ekonomskih uslova i sistema koji ne funkcioniše, a ne zbog abortusa

Ovo nije prvi put da čujemo kako je neophodno poboljšati populacionu politiku jer nas je sve manje. Prebaciti odgovornost za brojnost populacije na žene koje iz bilo kog razloga odluče da ne rode dete je neopravdano i neodgovorno.

Čak je i sama ministarka ukazala na rezultate istraživanja koje pokazuje da
trećina mladih planira da nakon studija ode u inostranstvo jer ne mogu da se zaposle ili sebi obezbede egzistenciju.

Ljudi odlaze jer žele bolji život, pristojnu platu, zdravstveni i obrazovni sistem koji funcionišu.

Kako je moguće biti svestan procenta ljudi koji svake godine napuštaju zemlju usled „odliva mozgova“, a zatim javnosti slati poruke kako rešenje za populacionu politiku leži u manjem broju abortusa?

 

3. Ženama nisu potrebne „komisije“ da bi bile sigurne u svoju odluku

Govoreći o predlozima za „poboljšanje situacije“, ministarka Đukić Dejanović izjavila je da nam je potrebna nova organizaciona šema pomoću koje ćemo lakše evidentirati broj obavljenih abortusa, kao i pružiti ženama bolju zaštitu. Dodala je, međutim, i to da bi žene u ovom scenariju razgovarale sa komisijom koju bi činili psiholog, ginekolog i socijalni radnik pre nego što donesu konačnu odluku.

Uz olakšanje što ovoga puta nije bilo spekulisanja oko učešća sveštenih lica u čitavom procesu, podsetila bih da abortus nije eutanazija i da žena ne treba da bude u obavezi da o svojoj privatnoj odluci razgovara sa stručnim timom. U redu je znati da imamo sa kim da razgovaramo, ali nema potrebe nametati obavezu konsultovanja sa psiholozima i socijalnim radnicima.

Inače nisam fan
slippery slope argumenta, ali mislim da je tanka linija između ovog predloga i zahteva da žena pre abortusa čuje otkucaje srca nerođenog deteta. Ako pristanemo na prvo, čime bismo opravdali odbijanje drugog?

 

4. Rešenje nije u nametanju obaveza ženama već u adekvatnom obrazovanju

 

Primoravanje žena da razgovaraju sa stručnim timovima ili tretiranje abortusa kao „nacionalnog pitanja“ neće smanjiti broj abortusa.

Naravno, treba napraviti razliku između željene i neželjene trudnoće. Ukoliko nam je cilj da više žena, naročito mladih, bude svesno svih okolnosti koje okružuju trudnoću, jedno od rešenja jeste uključivanje seksualnog obrazovanja u programe u osnovnim i srednjim školama.

Ako govorimo o ženama koje odlučuju da prekinu trudnoću usled procene da ne bi mogle materijalno da podrže podizanje deteta, treba da se zapitamo u kakvom sistemu bi to dete živelo.

Ni u jednom scenariju nije opravdano izjaviti da je abortus nešto o čemu država treba da odlučuje na bilo kom nivou. Umesto prebacivanja odgovornosti na žene kojima takve situacije same po sebi nisu prijatne, trebalo bi da se pozabavimo obrazovnim programima, dostupnošću informacija o reproduktivnom zdravlju, kao i kvalitetom života u Srbiji.

Imajući u vidu sve navedeno, odluka o abortusu ostaje isključivo odluka žene na čiji život i telo će bilo kakav ishod i uticati. A ako ministarstvo već hoće nečim da se bavi, neka usmeri svoje resurse na popravljanje životnog standarda kako bi ljudi imali zašto da se vrate ili ostanu u svojoj zemlji.