Lorens V. Rid formulisao je sedam principa razumne ekonomske politike koje je izložio u svom govoru pred Centrom za javne politike Misisipija. Prenosimo ih u skraćenoj formi. Transkript celog govora možete pročitati na sajtu FEE pod nazivom „Seven Principles of Sound Public Policy“.
Ovih sedam principa predstavljaju stubove slobodne ekonomije.
1. Slobodni ljudi nisu jednaki, a jednaki ljudi nisu slobodni
Ovde se ne misli na jednakost pred zakonom, nezavisno od rase, roda, bogatstva, seksualnog identiteta ili religije. To se ne dovodi u pitanje i predstavlja jedan od temelja zapadne civilizacije. „Jednakost“ se odnosi na prihode i materijalno bogatstvo, ono što stičemo i zarađujemo kroz trgovinu, rad i razmenu – reč je o ekonomskoj jednakosti.
Kao pojedinci imamo različite talente, ne razvijamo ih u istom trenutku u životu, nismo isti ni po motivaciji i volji za radom i usavršavanjem. Slobodni ljudi jednostavno ne mogu da budu ekonomski jednaki. Razlikujemo se i u pogledu štednje – čak i da magično svi dobijemo jednake sume novca, već sutra bismo se razlikovali jer bi neki to potrošili, a drugi uštedeli.
Što se tiče drugog dela rečenice, da jednaki ljudi nisu slobodni: jedini način da ujednačimo svačije prihode i bogatstvo bio bi da bukvalno svima uperimo pištolj u čelo. Morali bismo svima da naredimo da ne rade više ili pametnije od svih ostalih. Da ne štede racionalno i da ne pružaju usluge koje će biti kvalitetnije od ostalih. Ko bi želeo da živi u takvom represivnom društvu?
2. Uglavnom vodimo računa o onome što je naše, dok ono što pripada svima ili ne pripada nikome biva uništeno
Ovaj princip sumira važnost privatne svojine i objašnjava propast socijalističkih privreda širom sveta. Bivši Sovjetski savez bio je zasnovan na centralnom planiranju i državnoj svojini jer se verovalo da je privatno vlasništvo u osnovi sebično i kontraproduktivno. Hrana poljoprivrednika postajala je „narodna hrana“ i ljudi su ostajali gladni.
Danas znamo kakve ekonomske i ekološke katastrofe mogu da nastanu u takvom sistemu i imamo lekciju za sve eksperimente sa socijalizmom.
Ako želite da uništite oskudne resurse, dovoljno je da ih oduzmete od pojedinaca koji su ih stvorili i zaradili i predate ih nekoj centralnoj vlasti.
3. Razumna politika znači da razmatramo dugoročne efekte na čitavo društvo, a ne samo nekolicinu ljudi i kratkoročne posledice
Možda je Kejnz bio u pravu kada je rekao da smo „na duže staze svi mrtvi“, ali to ne treba da služi kao opravdanje da donosimo politike koje će trenutno pomoći nekolicini na štetu budućnosti ogromnog broja ljudi.
Ovaj princip je poziv da budemo temeljni u razmišljanju i da ne procenjujemo stvari površno.
Treba da zapamtimo da je danas ono „sutra“ o kojem jučerašnji donosioci politika nisu razmišljali. Ako želimo da budemo odgovorne odrasle osobe, ne možemo da se ponašamo kao deca koja samo žele da im bude dobro sada i ovde.
4. Ako nešto podstičete – biće ga više, a ako obeshrabrujete, dobićete manje
Ljudi su bića koja zavise od podsticaja. Reagujemo na podstreke i na obeshrabrivanja. Političari koji ovo zaborave će donositi glupe odluke poput oporezivanja neke aktivnosti, a onda će očekivati da ljudi nastave da je jednako praktikuju iako je skuplja.
Ako želite da rasturite porodice, ponudite velika socijalna davanja razvedenim očevima. Ako želite da smanjite štednju i investicije, oporezujte ih duplo. Želite da ljudi manje rade? Podignite poreze i doprinose toliko da ljudi sami procene da se ne isplati raditi.
Kada se nakon ekonomske krize razmišljalo o nošenju sa posledicama recesije i smanjenih prinosa, trebalo je da radimo ono što porodice širom sveta rade kada su u sličnoj situaciji: da smanjimo potrošnju. To je posebno tačno za stimulisanje slabih privreda kako bi došlo do povećanja broja radnih mesta i većih prinosa.
5. Niko ne troši tuđi novac pažljivo kao sopstveni
Često čujemo priče o nenormalno visokim cenama koje država plaća (kod nas bi to bila jelka od 83.000 evra) a na koje pojedinačno nikada ne bismo pristali. Zašto se to dešava? Zato što država troši tuđi novac.
Ekonomista Milton Fridman je govorio o ovome kada je istakao da postoje samo četiri načina da se troši novac:
Kada trošite sopstveni novac na sebe, tu i tamo pogrešite, ali ne često.
Kada svojim novcem kupujete nekome poklon, želite da to uradite racionalno ali je moguće da ćete kupite nešto što ta osoba ne ceni ili joj nije potrebno.
Kada tuđim novcem kupujete nešto za sebe, recimo ručak koji plaća firma, imate želju da uzmete nešto dobro ali ne i podsticaj da štedite.
Konačno, kada nečijim novcem plaćate nešto drugima, veza između onoga ko je taj novac zaradio, onoga ko ga troši i osobe koja dobija jedva da je vidljiva, a prostor za malverzacije i bacanje novca je tu najveći. Samo razmislite: osoba A koristi novac osobe B da kupi nešto osobi C. To vlade rade svakog dana.
Niko ne troši tuđi novac pažljivo i razumno kao sopstveni.
6. Država nema ništa svoje da ponudi – samo ono što prethodno uzme od građana. Ako imate državu koja može da vam pruži sve što želite, to znači da je dovoljno moćna da vam oduzme sve što imate.
Ovo nije neka radikalna, ideološka izjava. Tako jednostavno stoje stvari, tako funkcioniše svaka država.
Takozvane države blagostanja nisu ništa više do mašine koje uzimaju od jedne osobe da bi nešto dale drugoj, a sve to kroz pranje novca i ravnodušnu, skupu birokratiju.
To je kao da svi mi stojimo u krugu, a svako drži ruku u džepu susedne osobe.
Slobodni i nezavisni ljudi ne očekuju da će ih država izdržavati. Ne gledaju na nju kao na fontanu besplatnih poklona već kao na zaštitnika svojih sloboda koji je ograničen na minimalne funkcije: održavanje mira, uvećavanje šansi za razvoj i ostavljanje ljudi da žive kako žele.
7. Sloboda je nešto najvrednije što imamo
U slučaju da prvih 6 principa nisu dovoljno jasni, tu je poslednji. Sloboda nije samo neki luksuz ili lepa ideja. Ona je mnogo više od zgodne okolnosti ili svakodnevnog koncepta. Bez nje, život je u najboljem slučaju dosadan, a u najgorem – ne postoji.
Kako je Bendžamin Frenklin istakao, „oni koji se odreknu slobode zarad malo privremene bezbednosti ne zaslužuju ni slobodu ni bezbednost.“
Danas se političari jedva obaziru na slobodu – donose politike zato što deluju povoljno ili im pomažu da budu izabrani.
Sloboda nije automatska. Nije nam garantovana. Ne možemo da očekujemo da će je sledeća generacija imati samo zato što smo je mi imali. Za slobodu mora da se radi da bi se očuvala. Neophodno je obrazovati ljude da postanu svesni značaja slobode, da budu nezavisni i kritični i da se ne oslanjaju na udaljene birokratije kako bi sebi obezbedili opstanak. Ništa od toga se ne dešava samo od sebe.