Foto: NASA
Ovih dana smo, ne po prvi put, bili svedoci prilične medijske halabuke podignute oko dva otkrića do kojih su došli uređaji na roveru Curiosity, koji se lagano, ali postojano kreće prevashodno u i oko kratera Gejl na Marsu. Otkrića se odnose na vrlo realnu mogućnost postojanja aktuelne ili fosilne marsovske biosfere.
U Science-u od 7. juna 2018. pojavila su se dva rada sa ovom temom, jedan koji se odnosi na organske materije u stenama na Marsu, a drugi na promene koncentracije metana u atmosferi u zavisnosti od godišnjeg doba. U kojoj meri su ovi odlični naučni rezultati zaista “Velike Vesti” i povod za senzacionalističku egzaltaciju, sasvim je drugo pitanje i nažalost jedno na koje se naučnom metodologijom ne može odgovoriti.
Posebno ne u današnjem svetu u kojem je primitivni populistički marketing i “imidž” u prvom planu, a kritička racionalnost otprilike 715. “rupa na svirali”.
Život na Marsu – jedno od najvećih pitanja nauke danas
Odmah da se razumemo: pitanje ima li života na Marsu jedno je od najvećih otvorenih pitanja savremene nauke. Čak i ukoliko danas nema marsovske biosfere – što ni po čemu nije izvesno – vrlo je moguće da je ona postojala u ranijim periodima istorije Marsa u vreme u kojem je naš planetski sused bio, što sasvim pouzdano znamo, daleko blaži i gostoljubiviji ekosistem nego što je to danas.
Atmosfera Marsa bila je znatno gušća u prošlosti, mi danas vidimo korita kojima su tekle marsovske reke i ulivale se u velika plitka mora koja su u jednom trenutku pokrivala skoro polovinu površine planete. Deblja atmosfera, te snažno magnetsko polje (obe stvari kojih danas nema na Marsu, ali su u prošlosti postojale) su onemogućivali najveći deo ubistvenog ultraljubičastog i korpuskularnog zračenja da dosegne površinu planete.
Konačno, deblja atmosfera značila je mnogo jači efekat staklene bašte i višu temperaturu marsovskog kopna i mora, bez obzira na činjenicu da je Sunce sijalo slabije u prošlosti. Kad se tome doda i vrlo realna mogućnost razmene biološkog materijala između Zemlje i Marsa (na Zemlji je pronađeno par desetina marsovskih meteorita, odnosno stena za koje smo po njihovom hemijskom sastavu i izotopskim anomalijama uvereni da potiču sa „crvene planete“), onda je pitanje da li je bar u nekoj prošloj epohi postojala marsovska biosfera sasvim prirodno.
Problem je, naravno, u tome što o prošlosti sudimo prema empirijskom iskustvu sadašnjosti, što će – makar do pronalaska putovanja kroz vreme – ostati značajan hendikep istorijskih nauka. Drugim rečima, uvek će postojati višestruke („alternativne“) interpretacije današnjih empirijskih nalaza koje se mogu natezati i tweak-ovati da bi se dobio konzistentni istorijski opis bez podrazumevanja života.
Kako upravo u komentaru objavljenom u istom broju Science-a kaže profesorka Inge ten Kate sa Univerziteta u Utrehtu, ovi nalazi se mogu objasniti i „samo“ geološkim i neorganskim hemijskim procesima. Doduše, takvo objašnjenje postaje sve nategnutije i nategnutije kako vreme prolazi i nije isključeno da će poći putem kojim su u prošlosti polazila objašnjenja zasnovana na „svetlonosnom eteru“, flogistonu, epiciklima i drugim nepostojećim entitetima i procesima. Ali u ovom trenutku ne možemo biti sigurni ni u jednu od dve opcije
Metan na Marsu – ništa neočekivano
Uzmimo na primer metan. Ovaj najjednostavniji ugljovodonik (CH4) postoji u malim koncentracijama u atmosferi Zemlje, kao i Marsa. U svakoj atmosferi, kad se jednom pojavi, metan teži da se raspadne pod dejstvom Sunčeve svetlosti (fotodisocijacija). Ukoliko je njegova koncentracija postojana kroz duže vreme, to znači da ga nešto neprestano proizvodi.
Na Zemlji, to su uglavnom pojedini mikroorganizmi koji žive u močvarama, pojedinim gejzirima I drugim hidrotermalnim izvorima i – posebno simbolično – u crevima preživara. Ovi mikroorganizmi nazivaju se metanogenima i u istoriji Zemlje igrali su dominantnu ulogu tokom prvih oko milijardu i po godina, a očigledno ih ima i danas.
Naravno, danas ljudska civilizacija koristi metan u vidu „prirodnog gasa“ za industrijske svrhe, pa jedan deo toga zbog neefikasnosti dospeva u atmosferu, ali su generalno metanogeni izvor 99% zemaljskog metana. Od ostatka jedan mali deo emituju vulkani i topljenje leda po rubovima kontinentalnih ploča u kojima su ponekad zarobljeni molekuli metana unutar kristalne rešetke leda (tzv. metanski hidrati ili klatrati).
Na Marsu nema aktivnih vulkana, nema klatrata, nema močvara, nema gejzira, nema rasipničke ljudske energetike („Spaljivati fosilna goriva radi grejanja isto je kao potpaljivati vatru u peći novčanicama“ – Dmitrij Mendeljejev) i nema – kako nam se za sada čini – preživara. Šta, onda, proizvodi metan u atmosferi Marsa?
U pitanju je veoma, veoma mala koncentracija (manje od jednog dela u milijardu), ali je nešto mora neprekidno proizvoditi, inače bi se odavno raspao. Vrlo je privlačno zaključiti da bi negde na Marsu, naročito u dubokim depresijama (kao što je Helas Planitia na južnoj hemisferi Marsa) ili u pećinama otkrivenim oko džinovskog vulkana Pavonis Monsa ili na drugim skrovitijim mestima gde je atmosferski pritisak najviši, a izloženost Sunčevom i kosmičkom zračenju najmanja, mogle postojati enklave sa marsovskim metanogenima.
Toj slici doprinosi i upravo objavljena sezonska varijabilnost koncentracije metana. Kako su instrumenti na roveru Curiosity zabeležili, marsovska godišnja doba – kojih ima četiri, kao i na Zemlji, jer je nagib Marsove ose rotacije gotovo identičan nagibu Zemljine – praćena su oscilacijama u koncentraciji metana koja dostiže maksimum pri kraju marsovskog leta, na prelasku u jesen.
Ovo je vrlo smisleno sa stanovišta ideje o metanogenskoj biosferi na Marsu, jer bi takva biosfera imala daleko najpovoljnije uslove za opstanak tokom marsovskog leda, kada bi u enklavama bilo najviše tečne vode i mikroorganizmi bi se mogli najlakše razmnožavati.
Senzacionalizam ne čini uslugu nauci
Da li je to dokaz o postojanju života na Marsu? Sasvim izvesno nije i senzacionalistički naslovi sa tom poentom su ne samo traćenje vremena čitalaca, već nanose i veoma jasnu i opipljivu štetu ozbiljnom astrobiološkom istraživanju.
Mogući abiotski proces koji potencijalno varira sa godišnjim dobom, a može proizvesti male količine metana je tzv. serpentinizacija tokom koje voda prodire kroz porozne stene i reaguje sa nekim od hemijski agresivnijih minerala, oslobađajući metan.
Nevolja sa ovim objašnjenjem jeste da se serpentinizacija na Zemlji (a verovatno i na satelitima spoljnih planeta kao što su Europa, Ganimed ili Enkeladus) odvija u prisustvu ogromnih količina tečne vode, što definitivno nije slučaj na Marsu.
Dakle, u pitanju je jedna kockica u astrobiološkom mozaiku Marsa, ne odlučujuća, ali podsticajna za dalji rad. Ova pitanja moći će da se razreše tek budućim misijama, a naročito onim koje bi uzorke sa Marsa donele u zemaljske laboratorije, ili eventualno misijom sa ljudskom posadom.
Nažalost, masivna nezainteresovanost javnosti za nauku generalno, a kosmički program specifično, razlog je zbog čega NASA (u svom standardnom birokratskom maniru) pribegava raznim senzacionalističkim i PR manevrima vrste kakvu smo mogli i ovaj put da vidimo u medijskom pokrivanju ovih rezultata.
Sa jedne strane, lako je imati razumevanja za takav pristup u eri gotovo sveopšte naučne nepismenosti.
Sa druge strane, nemoguće je i ne osetiti izvesno gađenje prema tome, pošto je to sled događaja suštinski identičan sa onim koji dovodi do toga da je među mladima rasprostranjeno uverenje kako je Mocart bio uspešni kladioničar, a da je Gandijeva ulica na Novom Beogradu dobila ime po reperu iz Bloka 63.
Lepo je što Stiven Pinker poziva na Prosvetiteljstvo sada, ali je nevolja u tome što vidimo na kakve osude je naišla čak i njegova razložna i umerena knjiga – verovatno bi bolja strategija bila staviti neki besmisleni, ali senzacionalistički naslov poput ovog: “Da se smrzneš – otkriveno Prosvetiteljstvo na Marsu!”