Prošlo je petnaest neizvesnih godina na evropskom putu regiona Zapadnog Balkana od održavanja prošlog samita EU – Zapadni Balkan u Solunu. Danas možemo da postavimo nekoliko pitanja kada pričamo o evropskom putu Zapadnog Balkana (ZB).
Da li je danas ovaj region bliži EU nego što je bio tada? Da li su države regiona napredovale u oblasti vladavine prava, slobode medija, nezavisnog sudstva? U kakvom je stanju liberalna demokratija u EU? Na kraju, da li ljudi sa ovih prostora žive bolje nego što su živeli ranije?
Mali signali pred samit u Sofiji
Nakon nekoliko godina umora od procesa i priča o daljem proširenju EU, 2018. godina je označena ‚godinom nade‘ za Zapadni Balkan. Početkom godine, pred Evropskim parlamentom prezentovana je strategija proširenja EU na Zapadni Balkan u kojoj je još jednom jasno potvrđena nedvosmislena podrška njegovoj evropskoj perspektivi.
Posebno je naglašeno da kredibilna strategija proširenja zahteva od Zapadnog Balkana i kredibilne napore i reforme. Osim toga, pobrojani su i identifikovani problemi sa kojima se region suočava. Među njima su istaknuti organizovani kriminal, rizik od upliva kriminala u političke sisteme, stanja u oblasti vladavine prava i slobode izražavanja.
Da ova podrška nije označena samo na papiru, potvrdili su i predstavnici EU koji su u etapama obilazili region Zapadnog Balkana kako bi dali i usmenu podršku. Ubrzo nakon poseta i uzbuđenja koje je vladalo pre svega u Srbiji i Crnoj Gori koje su označene kao potencijalno spremne za članstvo 2025. godine, doduše uz napomenu da je to veoma ambiciozan plan, usledio je godišnji izveštaj Evropske Komisije o napretku svake od država Zapadnog Balkana.
Ovim izveštajem jeste potvrđeno da se Zapadni Balkan vraća u fokus EU, ali je zabrinjavajuća činjenica da se nivo spremnosti za prijem Srbije u EU nije popravio ni u jednom od 35 poglavlja u poređenju sa izveštajem iz 2016. godine.
Poruke evropskih lidera iz Sofije
U četvrtak je u Sofiji održan samit EU – Zapadni Balkan koji predstavlja prvi takav samit još od 2003. godine kada je održan u Solunu. Na samitu u Solunu, EU je dala podršku evropskoj perspektivi partnera sa Zapadnog Balkana, ali je i istakla da je mesto Balkana u Evropskoj Uniji.
Ponovo, petnaest godina kasnije, čujemo slične poruke kako joj geografski i kulturološki ZB pripada, ali joj je politički i ekonomski nedorastao. Međutim, za ovih petnaest godina promenile su se okolnosti pristupanja, ali se promenila i sama EU.
Prvo, ako pažljivo pročitamo izjave glavnih predstavnika EU, kao i izjave lidera Francuske i Nemačke, Austrije i domaćina Bugarske, vidimo da među njima ne postoji saglasnost o proširenju. Svi su oni saglasni da je budućnost Zapadnog Balkana u EU, ali nisu saglasni kada i kako.
Kao što po pravilu domaćin treba da ostavi dobar utisak, tako je premijer Bugarske Bojko Borisov naglasio da države članice EU ne treba da se plaše proširenja i time se založio za ovaj region. Na njegovu izjavu reagovao je predsednik Evropskog saveta Donald Tusk koji je rekao da kada je reč o problemima po glavi stanovnika na ZB, oni su veći nego u Francuskoj i Nemačkoj zajedno.
Bez saglasnosti o proširenju
Jedna od glavnih tema na kojoj se insistira kad je reč o Zapadnom Balkanu, jeste stabilnost i pitanje bezbednosti. U tom kontekstu čitamo i izjavu predsednika Evropskog parlamenta Antonija Tajanija koji je rekao da stabilnost na Balkanu znači i stabilnost EU.
Na istoj liniji je bilo i obraćanje nemačke kancelarke Angele Merkel za koju stabilnost ZB i njegov ekonomski razvoj znači mir i bezbednost. Iako jedna od glavnih mentorki Zapadnog Balkana, njena izjava da 2025. godinu ne vidi kao realnu za evropsko proširenje, nego da joj je bitniji napredak svake od države kandidata, pokazuje dozu skepticizma prema proširenju.
Ipak, mnogo otvoreniji u svom mišljenju bio je francuski predsednik Emanuel Makron na čijoj agendi proširenje nije prioritet, iako smatra da ZB treba da bude usidren u EU, ali da se proširenje može desiti samo ako se sama EU prethodno reformiše.
Deklaracija iz Sofije – promena retorike
Usvajanjem deklaracije između EU, njenih članica i država Zapadnog Balkana završen je samit u Sofiji. Ključne tačke na kojima se insistira u ovoj deklaraciji jesu nastavljanje saradnje u regionu i jačanje dobrosusedskih odnosa, kao i zajednička borba protiv korupcije i organizovanog kriminala i pobošljanje vladavine prava, dok je EU odlučna da pojača svoj angažman na svim nivoima kako bi podržala političku i ekonomsku transformaciju regiona.
Međutim, pažljivim čitanjem deklaracije i njenim poređenjem sa deklaracijom iz Soluna od pre petnaest godina, uočljiva je danas blaža formulacija o evropskoj budućnosti regiona. Dok se u deklaraciji iz Soluna jasno navodi da je budućnost Balkana u EU, u deklaraciji iz Sofije se samo naglašava nedvosmislena podrška evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana.
Možda namera nije bila da se ublaži retorika, ali ova promena u formulaciji svakako pokazuje veću opreznost među državama članicama.
Proširenje – sad ili kad?
Paradoksalno deluje situacija u kojoj EU ponovo na svoju agendu stavlja proširenje na Zapadni Balkan, dok se istovremeno plaši tog proširenja. Sa jedne strane, EU je svesna da su građani i političari Zapadnog Balkana umorni od priča o proširenju i postavljanju novih zahteva pred njih, kao i da svako odlaganje proširenja čini region Zapadnog Balkana nestabilnijim.
Osim toga, verujem da je EU svesna i toga da je upitno da li će proširenje biti moguće za deset do petnaest godina zbog rastućeg evroskepticizma, nacionalizma i jačanja autoritarnih lidera. Dodatno, ako EU ne pokaže jasnu i iskrenu želju za proširenjem na ovaj region, to će otvoriti prostor za druge aktere poput sve prisutnije Rusije, Turske i Kine.
Odgovornost političkih elita Zapadnog Balkana
Drugi deo odgovornosti nalazi se na političkim elitama Zapadnog Balkana koje većinom nisu pokazale svoju spremnost da iskreno rade na izgradnji pravne države, jačanju vladavine prava i slobodnih medija, kao ni da rade na pomirenju u regionu umesto podrivanja novih etničkih tenzija.
Velika je odgovornost svih političkih elita da, ukoliko žele da postanu deo evropske porodice, prvo uspostave vladavinu prava bez koje dugoročno niti će ući u EU niti će u držvama Zapadnog Balkana život biti bolji.
Na kraju dana, valjda pravna država i institucije koje služe građanima treba da se grade i jačaju zbog sopstvenog prosperiteta, a ne samo zbog članstva u EU. Jer, ako bi sutra region ZB ušao u EU, suštiniski se ništa ne bi promenilo u ovim držvama, osim što bi svi oni koji žele da žive u uređenoj državi lakše napustili zemlje u kojima sada žive.
Kriza liberalne demokratije
Sa druge strane, Evropa se sama suočava sa novim izazovima. Jedan od njih je i širenje populizma i nacionalizma čiji predstavnici preispituju vrednosti na kojima je EU zasnovana. Širom istočne Evrope, koja je prešla put tranzicije iz komunizma u liberalizam, javlja se novi iliberalni konsenzus.
Jedan od njegovih glasnogovornika je mađarski premijer Viktor Orban koji je označio početak iliberalne demokratije. Njegova nezainteresovanost za podelu vlasti i ustavna ograničenja vladavine većine, kao i ispitivanje evropskih vrednosti predstavljaju novi koncept sa kojim političari, pre svega istočne Evrope, izlaze pred svoje birače.
Na kraju, svi treba da se zapitamo kakva je budućnost države koju svake godine napušta nekoliko desetina hiljada mladih. A znamo da je uspeh tih zemalja umanjen, ako većina mladih sanja o odlasku. Ne znam kada ćemo postati deo EU, ali verujem da će poruka dobrodošlice glasiti ovako: dobrodošli, ali ako niste znali, vaši građani su ovde odavno.