Iako Srbija nije članica evrozone, uveliko smo navikli da cene obračunavamo u evrima. Prosečna plata, kvadratni metar nekretnina, kredit, letovanje, poklon za svadbu – sve su to vrednosti koje već dugo ne izražavamo u dinarima.
U susednoj Hrvatskoj se ovih dana raspravljalo o uvođenju evra kao zvanične valute. Hrvatska vlada usvojila je strategiju kojom je ovaj proces započet, a procenjuje se da će evro postati zvanična valuta za 5 do 7 godina.
Za ulazak u evrozonu, potrebno je ispuniti kriterijume konvergencije koji se odnose na udeo javnog duga u BDP-u, budžetski deficit, stopu inflacije, stabilnost valutnog kursa i dugoročne kamatne stope.
Pitali smo jednog ekonomistu i jednog politikologa da li bi tu raspravu trebalo otvoriti u Srbiji, kao i da li bi tako nešto uopšte bilo moguće.
Mihailo Gajić iz Libertarijanskog kluba Libek kaže za Talas da bi se uvođenju evra u Srbiji najviše usprotivila Evropska unija.
„Crna Gora i Kosovo koji su uveli evro bez sporazuma sa EU, učinili su to u za njih povoljnom političkom trenutku, a i sama monetarna zajednica delovala je stabilnije nego danas. Članice EU, osim Danske i Velike Britanije, obavezne su da u nekom trenutku uvedu evro kao valutu, ali uz poštovanje specifikovane procedure, a ne
na divljaka.“
Dinar je izgubio neke od funkcija novca
Zašto se priča o uvođenju evra? Zbog toga što je dinar valuta koja je izgubila neke od funkcije novca.
Mihailo smatra da je za ovo zaslužna hiperinflacija iz 1990-ih, ali i visoke stope inflacije pre toga za vreme SFRJ, kao i nakon toga.
„Građani svoje veće prihode i rashode računaju u evrima, ne u dinarima: plate, cenu automobila, aražmana, kiriju za stan itd. Takođe, preduzetnici većinu svojih troškova moraju da računaju u evrima jer je Srbija mala otvorena privreda: veliki deo inputa u proizvodnji mora da se uvozi, a većina štednje u bankama je u stranoj valuti.“
On ističe i da je evrozona naš najvažniji ekonomski partner. Uvođenje evra ili neopozivo fiksnog kursa dinara prema evru (valutni odbor) eliminisalo bi valutni rizik i olakšalo bi i pojeftinilo poslovanje. Zagovornici fleksibilnog kursa dinara kažu da u tom slučaju nije moguće voditi nezavisnu monetranu politiku i da će to negativno uticati na izvoz.
„Ja bih rekao da je eliminisanje mogućnosti da Narodna banka Srbije vodi monetarnu politiku upravo cilj kome treba težiti, imajući u vidu njen dosadašnji učinak. Što se tiče trgovine, taj argument važi samo za velike privrede – za evroizovanu privredu Srbije, gde se sve direktno plaća ili obračunava u evrima, eventualno slabljenje kursa dinara nema uticaj na povećanje izvoza, što pokazuju i istraživanja NBS.
Usled toga, kod nas monetarna politika ima vrlo slab uticaj na realna privredna kretanja, što iscrpljuje sve prednosti koje fleksibilni kurs nudi“, zaključuje Mihailo.
Smanjenje vrednosti dinara prema evru bi dugoročno smanjilo trgovinski deficit, ali bi na kratke staze imao negativne posledice u ekonomskom i socijalnom smislu
Ivan Stanojević, asistent na Fakultetu političkih nauka, ističe da je prelazak na evro težak bez članstva u Evropskoj uniji.
„Kada bi to bilo moguće uraditi danas, po trenutnom kursu, bio bih protiv. Evro je u Srbiji već kvazi zvanična valuta, pošto je dozvoljeno zaduživanje i iskazivanje cena u evru. To je loše. Na taj način država je sebi vezala ruke kada je u pitanju politika deviznog kursa.“
Pošto je veliki deo stanovništa i privrede zadužen u evrima, kaže Ivan, smanjenje vrednosti dinara u odnosu na evro kratkoročno bi imalo velike negativne posledice i u ekonomskom i u socijalnom smislu jer bi dinarska cena rate kredita naglo porasla.
„S druge strane, to smanjenje bi konceptualno bilo poželjno radi smanjenja trgovinskog deficita i podsticanja tražnje za domaćim proizvodima. Ono što bi država na srednji i duži rok mogla da uradi je da ukine mogućnost zaduživanja i iskazivanja cena u evrima.“
Njegova preporuka je da bi nakon nekog perioda, kada bi se procenat stanovništva zaduženog u evrima smanjio, trebalo odustati i od politike jakog dinara i preći na plivajući devizni kurs koji bi podstakao konkurentnost domaćih proizvoda na domaćem i stranim tržištima.