Uspostavljanje i reforma institucija nužno povlači za sobom pitanje njihove autonomije i nivoa decentralizacije. S ovim problemom se, osim ekipe koja je u pabu prebacila preko neke pete-šeste ture piva, suočava i nešto treznija austrijska vlada.
Vladajuća koalicija koju čine desničarska Slobodarska partija i Narodna partija, stranka desnog centra, planira reformu sistema društvenog osiguranja. Dve najspornije tačke ove reforme su centralizacija zdravstvenog osiguranja i veći uticaj savezne vlade na institucije društvenog osiguranja.
Centralizacija otežava prilagođavanje usluga lokalnim korisnicima
Sistem društvenog osiguranja je godinama funkcionisao tako što su njime upravljali tzv. društveni partneri – to su privredna komora, poljoprivredna komora, savez sindikata i radnička komora. Glavna ideja ovog sistema je da osiguravajućim kućama upravljaju oni koji im plaćaju doprinose i koriste njihove usluge.
Tako na primer svaka pokrajina ima svoje regionalno zdravstveno osiguranje koje pokriva zaposlene u privatnom sektoru (bez poljoprivrede i nekih industrija) i kojim upravljaju predstavnici zaposlenih i poslodavaca iz svake od devet pokrajina. Na taj način je institucijama društvenog osiguranja obezbeđen relativno visok stepen autonomije.
Sad bi neko od naših pivopija s početka teksta (s pravom) postavio pitanje zašto mora da postoji baš devet ovakvih osiguravajućih kuća i s njima devet birokratija. I stvarno, argument pristalica reforme je upravo da bi centralizovani sistem eliminisao nepotrebnu birokratiju i smanjio troškove administracije. A ako to nije bilo dovoljno da vas ubedi u poželjnost centralizacije, dodajmo da bi centralizacija smanjila troškove koordinacije između pokrajinskih osiguranja.
Međutim, čaše još nisu prazne tako da rasprava teče dalje. A argumentima u korist centralizacije može se nešto i prigovoriti. Recimo, to što sistem gubi mogućnost da usluge prilagodi lokalnim prilikama.
To što je nešto moguće ne znači da će biti urađeno
Ipak, uporno tvrde pristalice reforme, kad se sve sabere i oduzme, kroz centralizaciju su mogući efikasniji rezultati, odnosno bolja usluga ili niži troškovi ili oba. Sve i da je to tačno, u ovakvim raspravama se ponekad, a pogotovo kad koncentracija popusti već tamo posle treće krigle, zanemaruje da to što se može doći do efikasnijih ishoda ne znači i da nužno hoće.
Kada govorimo o reformama institucija radi veće efikasnosti bitno je da se pita i da li su uspostavljeni kontrolni mehanizmi koji će da obezbede da se do željenih rezultata zapravo i dođe. Odnosno, imaju li glave koje predvode tako reformisane institucije ikakav podsticaj da ostvare te efikasnije rezultate.
Austrijska vlada naravno planira da u okviru reforme s potpunom pažnjom pristupi ovom problemu, osim što ne namerava da uradi ništa povodom njega. Naime, namera je da se ograniči autonomija sistema društvenog osiguranja. Pre svega novinom da ubuduće savezna vlada skuplja doprinose za društveno osiguranje umesto samih osiguravajućih kuća.
Ovim vlada stiče znatnu moć nad institucijama društvenog osiguranja jer može da uskrati sredstva onim kućama koje ne deluju u njenom interesu. Istovremeno može i da preusmeri sredstva od doprinosa ka drugim potrebama ukoliko zafali novca, čime bi osiguravajuće kuće bile zakinute. Znaju šta rade, nema šta. Napisah lepo gore da su trezniji od družine iz paba.
Uz to se pominje osnivanje odbora u koje bi ušli, osim predstavnika poslodavaca i zaposlenih, predstavnici vlade. Ovi odbori bi nadzirali poslovanje osiguravajućih kuća i morali bi da odobre sve važnije strateške odluke.
Veći upliv vlasti, korisnici u goroj poziciji
Kad je u pitanju zdravstveni sistem, krajnji rezultat bi bio stapanje regionalnih zdravstvenih osiguranja u jednu centralizovanu instituciju koja bi bila pod nemalim uticajem vlasti. Time bi se donošenje odluka ne samo udaljilo od krajnjih korisnika i finansijera osiguranja, već bi predstavnici obe grupe bili u goroj poziciji.
Stvar je u tome što se podrška vlasti zasniva na delu društva koji se ne poklapa nužno s onim koji koristi regionalna zdravstvena osiguranja (bilo pre ili posle spajanja) i plaća doprinose.
Zbog toga postoji opasnost da ona zanemari interese ovih drugih u korist onih prvih. Stoga je upitno da li bi ovakva reforma zaista doprinela boljoj usluzi ili nižim troškovima osiguranja, bez obzira na uštede na administraciji i koordinaciji.