Dobre namere često ne vode dobrim rezultatima
Vreme čitanja: 4 minuta

Svakodnevno smo izloženi brojnim odlukama i procenama koje moramo da donesemo, što ume da bude iscrpljujuće. Zbog toga se često oslanjamo na prečice u zaključivanju (heuristike): ne razmatramo u detalje svaki problem sa kojim se suočimo, već štedimo energiju i vreme pojednostavljujući problem sa kojim se susrećemo.

Ukoliko se dvoumimo da li da vakcinišemo svoje dete, odluku verovatno nećemo doneti tako što ćemo čitati naučne radove o sadržaju vakcine i statističke podatke o brojnosti epidemija koje su izbijale pre njenog otkrića. Oslonićemo se na prečicu u zaključivanju: pitaćemo se koliko često uviđamo opasnosti od nevakcinisanja oko nas.

Jasno je da su prečice u zaključivanju izuzetno korisne i efikasne. Često nas uz malo napora dovedu do ispravne procene. Međutim, nije uvek tako: pre izbijanja epidemije u Srbiji uzrokovane nevakcinisanjem, heuristika nas je dovodila do zaključka da ne vakcinišemo svoju decu, jer oko nas nismo videli opasnosti koje nosi nevakcinacija. Samim tim smo opasnost od nevakcinisanja potcenili.

Heuristika značajna za ovaj rad je heuristika namere. Često pitanje da li određeni predlog donosi dobre rezultate zamenjujemo prečicom koja glasi da li su namere aktera dobre. Ova heuristika uglavnom nam je od velike koristi: ponekad nemamo dovoljno vremena ili znanja da procenimo određen predlog. Tada je analiza namera od velikog značaja.

Međutim, skok od procene rezultata predloga ka proceni namera može biti veoma opasan i pogrešan, pogotovo u politici. U nastavku ću navesti tri primera koji oslikavaju ovaj problem.

Protest taksista u Beogradu

Taksisti u Beogradu su zaštićeni propisima grada: grad definiše cenu i broj taksi vozila, što postojećim taksistima donosi veću zaradu i sprečava konkurenciju da deluje i pokuša da ponudi bolji kvalitet i nižu cenu usluge. Pojavom Car:Go-a, taksisti su dobili konkurenciju koja nudi usluge po nižim cenama.

Jedan od argumenata koji je izneo predstavnik Privredne taksi komore Srbije je da zagovornici Car:Go-a nisu humani i da samo misle na profit. Namere su im loše: žele da obore cenu taksi usluga i time smanje prihode hiljadama taksista u Beogradu, i sve to zbog sebične želje za profitom.

Može se reći da je tačno da Car:Go želi da izazove postojeće taksi kompanije i pokuša da im zakine deo profita. Tačno je takođe da to rade zbog para – kako se radi i bilo koja druga preduzetnička delatnost. Tačno je i da žele da ugroze privilegije koje imaju postojeće taksi kompanije, a koje se odnose na veštačko držanje visoke cene usluge i limitiranje broja vozila.

Međutim, kada se od namera pomerimo ka rezultatima, dobijamo potpuno drugačiju sliku. Rezultati ulaska konkurencije i zaobilaženja privilegija su sledeći: usluga prevoza će biti kvalitetnija i jeftinija jer prevoznici moraju da se izbore da privuku korisnike tako što će spuštati cenu i nuditi bržu i udobniju uslugu.

Dalje, više ljudi će biti zaposleno: ograničenje broja vozila od strane grada onemogućava novim taksistima da počnu da rade. Takođe, broj taksista koji radi na crno će se smanjiti: zašto bi ljudi masovno pružali ili koristili uslugu taksiranja na crno ako su cene legalnih prevoznika blizu cenama nelegalnih prevoznika, i ako nema veštački izazvanog manjka ponude usluge prevoza u gradu?

I na kraju, profit onih koji se trenutno bave taksi prevozom će se zaista smanjiti: umesto dosadašnjeg veštački održavanog ekstraprofita imaće profit koji je rezultat ponude i tražnje na tržištu.

Državne subvencije

Prema nedavnom istraživanju, veliki broj studenata u Srbiji podržava državne subvencije privatnim preduzećima u nekom obliku. Postoje razlike u mišljenjima da li je subvencije potrebno davati da bi se privukli strani investitori, ili su one opravdane samo kao podsticaj domaćoj privredi. Međutim, argumenti za potpuno ukidanje pomoći države privredi slabo se čuju.

Ukoliko analiziramo namere države sa jedne strane i aktera koji se protive subvencijama sa druge, možemo da dobijemo deo odgovora na to zbog čega su subvencije popularne. Namera države je (ili bi trebalo da bude) da pruži pomoć svojim građanima: da pomogne domaće privrednike da se izbore sa nemilosrdnom borbom na tržištu i da plati da se nezaposleni ljudi zaposle.

Sa druge strane imamo zagovornike toga da država ne treba da pomaže u surovom nadmetanju za profitom. Namere protivnika subvencije su da država ukine novčanu pomoć i druge privilegije i preduzeća prepusti samima sebi u opštoj jurnjavi za ličnim interesom.

Pomerimo se sada od namera ka rezultatima: rezultati subvencija su takvi da oni koji zarađuju pare daju deo svoje zarade državi, gde ih državni službenici raspoređuju po svom nahođenju. Ne samo da davanje moći političarima da odlučuju kome će da poklone tuđe pare može da dovede do korupcije i lobiranja od strane preduzeća da baš oni budu srećni dobitnici, nego je i nepravedno.

Nepravedno je zbog toga što država uzima deo profita od svih privrednika u Republici Srbiji, pa taj iznos daje samo nekolicini odabranih. Drugim rečima, država subvencijama otežava poslovanje svima sem onima koji su uspeli da ugrabe subvenciju. Takođe, zbog čega bismo verovali da političari znaju bolje od privrednika gde treba uložiti pare?

Minimalna nadnica

Za kraj, školski primer brkanja namera sa rezultatima: propisivanje minimalne cene rada. Verujem da zagovornici povećanja minimalne cene rada zaista imaju dobre namere. Onima koji zarađuju najmanje treba da se poboljša materijalni status. Hajde da zakonom nateramo poslodavce da im isplaćuju veće plate.

Međutim, kada zanemarimo namere tog predloga i pogledamo rezultate, videćemo da povećanje minimalne cene rada stvara veći trošak poslodavcima, te su oni često primorani da deo radnika otpuste. Takođe, zbog povećanja minimalne nadnice poslodavci će se teško odlučiti da zaposle nove radnike zbog povećanih troškova.

Nezaposlenima povećanje minimalne nadnice još više otežava da se zaposle, dok trenutno zaposleni moraju da rade više jer poslodavac ne može da priušti dodatnu radnu snagu.