Vreme čitanja: 5 minuta

U susret 31. Beogradskom maratonu koji će biti održan ove subote, 21. aprila, bavićemo se različitim aspektima trčanja. Za početak, otvorili smo pitanje motivacije koja je svakako ključna za bavljenje ovim sportom.

Razgovarali smo sa
Nikolom Miljkovićem, jednim od osnivača Belgrade Urban Running Team-a (BURT) i 442 Crew, Ivanom Radenkovićem, glavnim trenerom Belgrade Running Club-a i Aleksandrom Sadžakom, osnivačem i trenerom kluba Running Tribe – Belgrade.

 

Zašto ste odlučili da se bavite baš trčanjem i koji su bili prvi koraci u tom poduhvatu?

Nikola:

“Odgovor je u najmanju ruku čudan, ali kao da nisam ja odlučio da se bavim trčanjem. Nekakav čudan splet okolnosti me je poveo tim putem. Ipak, ceo život sam u sportu.

Pre 4 godine, oporavljao sam se od teške povrede nakon pada sa snouborda, nakon čega nisam mogao da nastavim sa krosfitom kojim sam se ranije bavio.

Baš tada sam kontaktiran od strane jednog sportskog brenda da zajedno krenemo u stvaranje trkačke komune.

Prihvatio sam, iako mi trčanje nije bilo baš jača strana.

Okupio sam drugare i krenuli smo lagano po koji kilometar, da se zabavimo, promovišemo zdrav zivot i okupimo što veći broj trkača početnika – a i sami smo u tom periodu biil početnici.”

Ivan:

“Nije to bila odluka, desilo se prirodno. Celoga života sam u sportu, a trčanje je osnovni način kretanja. Za razliku od ostalih sportista uvek sam voleo kondicione treninge sa puno trčanja.

Prelomna godina je 1999. kada za vreme bombardovanja nismo imali treninge, pa sam trčao kao bih ostao u formi. Te godine sam završio sa košarkom i ušao u svet trka i treninga na otvorenom.”

Aleksandar:

“Godinama sam bio profesionalni sportista, trenirao čak 16 puta nedeljno, takmičio se u najvišem rangu, a sve to je bilo jako naporno i stresno. Uvek sam imao protivnike, nekog koga je trebalo da pobedim, neko protiv koga se borim – ili si prvi i najbolji, ili je sve bilo uzalud.

U rekreativnom trčanju to nije slučaj. Trčanje je nešto lepo, nešto čemu se uvek radujem. Tu nema protivnika, već prijatelji i podrška.

Tokom trčanja nema stresa, nema posla, nema buke, nema pritiska… To je vreme koje odvajamo za sebe.”

 

Ko (ili šta) je najviše uticao na to da počnete da trčiš? Kako je to izgledalo?

Ivan:

“U ozbiljno i sistematsko treniranje trčanja sam ušao kroz triatlon (plivanje, vožnja bicikla i trčanje). Zamislite jednog šesnaestogodišnjaka kako na televiziji prvi put vidi triatlonsku trku: grupa sportista pliva, izlaze iz vode i sedaju na bicikle, nakon toga ostavljaju bajkove i trče do cilja.

U tom trenutku sam doživeo sportsko prosvetljenje. To su nadljudi, to želim i ja. I tako krajem 1999. godine počinjem da treniram triatlon.”

Nikola:

“Upravo to – splet okolnosti. Ali, vrlo brzo smo okupili super grupicu za trčanje, kao i za druženje i najluđe žurke.

 

Zaljubio sam se u tu ekipu i sve što smo radili zajedno – od trčanja, preko žurki do humanitarnog rada.

Uvek ističem socijalni aspekt trčanja, ali polako smo svi postajali ambiciozni i želeli da postanemo pravi trkači – posebno ja.

Upoznao sam trkačkog trenera Crvene zvezde koji me je učio pravilnom trčanju, a kasnije je postao i deo našeg tima. On je svakako jedan od faktora mog rapidnog trkačkog napretka.

Krenuli smo sa pravim trkačkim treninzima, radom na tehnici, brzini, fartlekom, pa mi je nakon prvih dobrih rezultata trčanje postalo skoro pa opsesija.”

Aleksandar:

“Svi smo mi kao mali trčali, bilo da je to za loptom, jurke, žmurke… Problem je što većina ljudi u nekom trenutku prestane.

 

Razlozi su uglavnom isti – posao, škola, obaveze ili ljudi jednostavno zaborave da se igraju. To je najveća greška.

Imao sam tu sreću da sam jako rano krenuo da se bavim sportom, pa jednostavno nisam ni prestajao da trčim. Sport i treninzi su me odredili i usmerili ka zdravom načinu života, kasnije Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja, prvih polumaratona, a onda i do osnivanja Running Tribe-a.

Running Tribe je počeo kao projekat kojim bih svoje pozitivno iskustvo preneo i na druge i na neki način vratio ljude prirodi, a sada je iz ideje i projekta nastala čitava trkačka porodica koja neprestano raste.”

 

Kada najčešće može da dođe do pada motivacije? Kako ste do sada izlazili na kraj sa takvim situacijama?

Aleksandar:

 

“Lično nisam imao krize i pad motivacije, jer je za mene trčanje uvek bilo nešto čemu se radujem. Kod trkača generalno, krize se javljaju u prvih mesec dana, kada je sve još novo i kada se telo navikava na „nove“ napore. Kada prođu prve upale mišića, kada se pretrči određeni broj kilometara i kada se osete blagodeti trčanja na telo i psihu, motivacija postaje sve veća.

Dešava se i da trkači naprave dužu pauzu usled bolesti, poslovnih obaveza, putovanja, pa je uvek malo teže „početi ispočetka“. Takođe, pad motivacije se javlja kada neko vreme nema napretka i kada su treninzi monotoni.

U Running Tribe-u, trkači su uvek u kontaktu sa svojim trenerima, pa uvek mogu da se konsultuju kada imaju problem, a treninzi su koncipirani tako da budu dinamični i raznovrsni, kako bi bili i zanimljivi i kako bi svi koji su redovni, napredovali.”

 

 

Nikola:

“Verujem da stagnacija i neuspeh najviše utiču na pad motivacije.

Lično sam imalo nekoliko vezanih trkačkih neuspeha, ali se nikada nisam predao niti razočarao, već sam pokušavao da neuspeh pretočim u iskustvo i korak na putu napretka. Nastavio sam da radim.

Trenutno, iz trke u trku skupljam benefite iskustva i rada. Jedan od takvih je i ostvarena kvalifikaciona norma za Bostonski maraton.”

 

Ivan:

“Pad motivacije je normalan deo procesa. Zato je bitno predvideti ga i unapred isplanirati trenažni proces tako da to prođe što bezbolnije. Često se u praksi dešava da kada neko postigne svoj trkački cilj više nema motivacije da nastavi dalje sa trenininzima. Ja to nazivam postmaratonskom depresijom.

Još jedna od tipičnih grešaka je previše treniranja, kada ne dozvoljavamo telu, ali i psihi da se odmori i obnovi. Kumulativan efekat umora vodi u pretreniranost i pad motivacije.

To mi se jednom desilo u baš ekstremnom obliku. Izašao sam iz kuće i rutinski krenuo na trčanje, nakon 10 minuta sam stao. Okrenuo sam se i vratio. Napravio sam pauzu od 6 meseci. Ništa nisam trenirao dok mi se nije vratila želja za trčanjem.”


U narednom tekstu razgovaraćemo o snazi – vežbama, savetima za ishranu i planovima treninga za one koji tek počinju da se bave trčanjem.

 

Više o trkačkim klubovima naših sagovornika: