Foto: Tijana Hrčak
Miloš Bošković je u svom nedavnom
Fejsbuk postu objavio da podnosi ostavku na mesto narodnog poslanika.
Razgovarali smo sa njim o razlozima napuštanja Narodne skupštine, o životu programera unutar i van politike i o problemima opozicije.
Šta je na jednog programera iz Niša uticalo da se politički angažuje i da
postane narodni poslanik? Kako si formirao svoje političko i ideološko
uverenje?
Mislim da sam oduvek bio aktivista – neko ko je uočavao probleme u svojoj okolini i želeo da doprinese njihovom rešavanju.
studiram u Engleskoj, gde sam video kako izgleda uređeno društvo. Shvatio sam da je to moguće i kod nas i rešio da dam svoj doprinos na tom putu.
Šta lično smatraš najvećim izazovom u dosadašnjem bavljenju politikom?
Da li možeš da nam približiš razloge zbog kojih si napustio poslaničku grupu DJB – šta su, po tvom mišljenju, najveći izazovi tog pokreta?
Koji su najveći problemi opozicije i kako komentarišeš rezultate na beogradskim izborima?
Opozicija je sitna, rascepkana i još se međusobno napada – vlast ne može imati bolju situaciju od toga. Opozicija je i marginalizovana jer nema pristup ključnim medijima i njena poruka ne može da stigne do širih narodnih masa. Vlast drži sve bitne konce u rukama i ništa ne prepušta slučaju.
Da li u politici ima mesta za moderne tehnologije? Da li bi ona mogla da se na taj način unapredi?
U tekstu objavljenom na Fejsbuku rekao si da ćeš se više posvetiti lokalnim pitanjima. Da li postoje neki posebni problemi Juga koji su autentični za to područje?
Šta bi prvo moralo da se popravi u tvom rodnom gradu Nišu?
bavila ugostiteljstvom. To je poniženje i uvreda za sve poreske obveznike u Nišu.
Da li misliš da je moguće voditi kvalitetan i miran život u Srbiji (posebno u IT sektoru) bez ikakvog dodira sa politikom? Koliki je zaista uticaj aktuelnih političkih dešavanja na posao i život programera?
To je pitanje koje konstantno sebi postavljam i nikako da nađem odgovor. Kada si mlad i bez porodice, možda je i moguće – napraviš svoj “mehur” u kome si okružen ljudima koji razmišljaju isto ili slično kao ti, izlaziš na mesta gde izlaze ljudi poput tebe i to je to. Nažalost, kada formiraš porodicu, stvari se menjaju – treba otići do doma zdravlja, bolnice, opštine. Tada se “sudaraš” sa državom: neefikasnost, čekanje u redovima, raspitivanje da li se u porodilištu daje mito (odgovor: u Nišu ne, za sada), sudovi koji su i dalje zaglavljeni negde u sedamdesetim godinama, itd. Onda shvatiš da je sve to tako jer smo decenijama taoci nesposobnih političara. Zato je teško ne baviti se politikom, čak i ako je neko programer.