Nedavno je objavljena vest da se tri velike korporacije udružuju u rešavanju problema velikih zdravstvenih izdataka za svoje zaposlene. Amazon, Berkshire Hathaway (holding milijardera Vorena Bafeta), i JP Morgan Chase osnivaju kompaniju koja će biti, kako je navedeno u kratkom saopštenju, oslobođena „ograničenja ostvarivanja profita.“
Cilj nije filantropski. Tri firme zapošljavaju skoro milion radnika, od kojih su dve trećine u Sjedinjenim Državama. Zajedno troše oko 7,5 milijardi dolara godišnje na zdravstveno osiguranje zaposlenih. Ako se njihovi izdaci smanje za samo nekoliko procenata, to je potencijalna ušteda koja se meri u milionima.
Kako je sve počelo
U prošlosti su se kompanije udruživale radi većeg pregovaračkog kapaciteta sa pružaocima zdravstvenih usluga – tako je privatno osiguranje i nastalo. Prednost je u broju potencijalnih pacijenata. Na primer, kompanija poput Forda bi pregovarala sa lokalnim bolnicama i udruženjima doktora i zahtevala niže cene u zamenu za garancije da će njihovi radnici koristiti baš te bolnice i doktore.
U ovom slučaju, tri korporacije su vodeće u svojim oblastima i mogu da dovedu do inovacija u relativno zastarelom sektoru zdravstva – Amazon u tehnologiji, Berkshire Hathaway u osiguranju (GEICO, druga najveća auto osiguravajuća kuća u Americi je u vlasništvu Vorena Bafeta), a JP Morgan u bankarstvu i pristupu kapitalu.
Pošto je nova kompanija tek u osnivanju, ostaje da se nagađa o konkretnim merama, mada ima nagoveštaja da će fokus biti na smanjenju administrativnih troškova (koji su zbog fragmentiranosti sistema značajni), inovacijama u isporuci usluga i većoj cenovnoj transparentnosti.
Inicijativa ne bi zavređivala posebnu pažnju da ne postoji potencijal da se benefiti ovih inovacija preliju u sistem u celini.
Sistemski bolesnik
Američko zdravstvo već duže vreme nije u dobrom stanju. Iako postoji uverenje da je zdravstveni sistem SAD-a odraz slobodnog, neregulisanog tržišta, to je daleko od istine. Mereno u procentima bruto nacionalnog dohotka, prema podacima OECD-a, u samo 7 od 34 visoko razvijenih država je javna potrošnja na zdravstvo veća nego u Americi. Štaviše, američka javna i privatna potrošnja na zdravstvo zajedno prelazi 17% celokupnog dohotka, čak 5 procentnih poena više od OECD proseka.
Ako bi veća potrošnja dovodila do drastično boljih rezultata u odnosu na druge zemlje, ova brojka bi možda i bila opravdana. Međutim, po mnogim parametrima, zdravlje Amerikanaca je gore od državljana zemalja sa mnogo manjom potrošnjom. Jednostavno, Amerika previše troši na svoj zdravstveni sistem.
Ekonomska teorija u zdravstvu
Osnovna ekonomska teorija nam govori da cena dobra ili usluge raste kada potražnja raste ili ako ponuda opada. Nekoliko faktora utiču na povećanje cena i potrošnje na zdravstvo u Sjedinjenim Državama. Zbog demografskih trendova, društvo stari, a starija populacija zahteva više zdravstvene nege.
Dalje, povećanjem dostupnosti preko direktnih državnih programa, poput onog za siromašnije Medicaid, ili preko subvencionisanog osiguranja Obamacare, povećava se broj osiguranika, potražnja za zdravstvenim uslugama, a samim tim i cene samih usluga.
Ceo sistem funkcioniše tako da ni pružalac ni primalac usluge ne mare direktno za cenu. Zašto? U klasičnoj razmeni, cena se nalazi dogovorom dve strane – kupca i prodavca. U zdravstvu, postoji i treća strana, bilo to privatno zdravstveno osiguranje ili država. Pošto je cilj pacijenta da dobije što bolju uslugu, a cilj doktora da pruža što više usluga koje može da naplati, često se dešava da se mnogo više zdravstvenih usluga potroši nego što je zaista potrebno.
Mnoge bolničke sobe izgledaju kao luksuzni hoteli, a lekari naručuju analize i testovi koji su bespotrebni za dijagnozu – samo zato što pacijent ima zdravstveno osiguranje. Stvari dodatno komplikuje to što ne postoji cenovnik usluga. Transparentnost je velika boljka sistema zato što bolnice i doktori naplaćuju drugačije cene u zavisnosti od toga koje i kakvo osiguranje pacijent poseduje. Oni sa darežljivijim osiguranjem plaćaju istu uslugu po mnogo većoj ceni od onih sa slabijim ili bez ikakvog osiguranja.
U sistemu u kojem država raspolaže potpunom kontrolom zdravstvenog osiguranja, usluge se raspodeljuju ili po principu potrebe (na primer, mlađi pacijenti imaju veće šanse da dobiju transplantacije nego stariji pacijenti), ili po principu vremena (liste čekanja). Ni jedan od ovih principa u većini slučajeva nije validan u američkom sistemu.
Povećanje tražnje ne bi bio problem da se povećava i ponuda. Međutim, ceo sistem doktorske sertifikacije i izgradnje i osnivanja novih zdravstvenih ustanova funkcioniše na modelu kartela: postojeći igrači imaju interes da spreče nove učesnike da učestvuju na tržištu.
Pošto tražnja raste dok ponuda stagnira, cene usluga i osiguranja moraju da rastu uporedo. Alternativa je: ili povećanje inovacija, tako da isti broj lekara, bolnica i osiguranja pruža veći broj usluga, ili državna kontrola cena.
Država kao kontrolor cena u zdravstvu
Bar u Americi, država se nije pokazala kao najbolji kontrolor cena. Većina državnih osiguranika su penzioneri stariji od 65 godina, koji su osigurani preko federalnog programa Medicare. Državni fond plaća doktore i bolnice preko formula koje određuju kolika je „objektivna“ cena određene usluge.
Ako bi država odlučila da primeni restrikcije na određene usluge, to bi dovelo da velikog nezadovoljstva osiguranika. Čak četvrtina Medicare troškova danas ide na negu koja je u poslednjoj godini života i to na usluge koje ne produžavaju dugovečnost, a koštaju mnogo.
Ovakva izdašna potrošnja sigurno je uslovljena političkom ekonomijom. Najaktivni glasači su penzioneri i oni pred penzijom. Uskraćivanje beneficija, koje bi dovelo do smanjenja cena zbog smanjene potražnje, dovelo bi do ogromnog nezadovoljstva, a zatim i političkog poraza svakog političara.
Ovo odlično ilustruje čuvena fotografija iz vremena protesta Čajanke (Tea Party) protiv državne potrošnje. U moru transparenata kritičnih prema državi, osvanuo je slogan „hands off my Medicare“ („ne dirajte mi Medicare“).
Zdravstveno osiguranje i nejednakost
Rastu nejednakosti doprinose i velika izdavanja na zdravstvenu negu radnika. Firmin trošak na zdravstveno osiguranje zaposlenog jednak je za visoko i za nisko plaćene radnike. U isto vreme, ako taj trošak raste brže od rasta nadnica, zdravstveno osiguranje biće sve veći i veći deo bruto nadoknada nisko plaćenih radnika.
Ovu teoriju potvrđuje i nedavno objavljeno istraživanje. Bruto nadoknade (zarada plus firmini izdaci na zdravstveno osiguranje) su rasle relativno podjednako i za visoko i za nisko plaćene radnike u periodu od 1990. do 2014. godine. Problem je u tome što je većinu tog rasta progutala inflacija cena zdravstvenog osiguranja. Ono što je očigledno jeste da rešenje mora da bude u usporavanju rasta cena zdravstva, što bi dovelo i do većih neto dohodaka samih radnika
Iskorak u dobrom pravcu
Dve velike reforme sistema u poslednjoj deceniji, ona uspela, Obamacare, i ona neuspela, republikanska, bile su pre svega usmerene na tražnju – ko i kada može da koristi zdravstveno osiguranje. Pošto je smanjenje cena zdravstva putem smanjivanjea pristupa nezi politički i moralno neostvarivo, jedini izlaz jesu inovacije u domenu ponude. Nedavni koraci tri velike kompanije koji vode u tom smeru deluju ohrabrujuće.