Ceo članak Jovane Prusine, a pogotovo poslednju rečenicu, shvatam kao poziv za uspostavljanje i/ili ojačavanje dijaloga između naučne zajednice i ljudi iz organizacija civilnog društva koje se bave tranzicionom pravdom.
Povodom teksta „Hajde da pričamo o Haškom tribunalu“ pišem ovu repliku, sa dvojakom namerom – prvo, kako bih pojasnio sam fenomen suočavanja sa prošlošću (dealing with the past) i time ojačao svoju argumentaciju; drugo, želim da se osvrnem i na konkretan primer Haškog tribunala.
Naime, sagovornica, Jovana Prusina iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR), u prva dva odeljka pokušava da pobije moju argumentaciju iznesenu u tekstu „Posle Haškog tribunala: zašto nema suočavanja s prošlošću?“, dok u naredna tri iznosi svoja zapažanja i činjenice o radu samog Tribunala.
Smatram da bi moj odgovor trebalo da prati ovakav format izlaganja kako bi čitaoci mogli lakše da prate debatu, a i da sama rasprava ne bi gubila na koherentnosti i konzistentnosti.
Nedostaci uskog pogleda
Stekao sam utisak da sagovornica nije shvatila suštinu mog teksta. Da pojasnim, osnovna jedinica moje analize nisu mehanizmi tranzicione pravde – sudovi, komisije, reparacije, itd. – već društva i države koja su nakon pada autoritarnih režima i/ili sukoba prolazila kroz proces suočavanja sa svojom prošlošću.
Naravno, svaka na svoj osoben način te otuda i raznorodni primeri mehanizama tranzicione pravde. Poenta teksta jeste, barem kako ja to vidim, da je fenomen suočavanja sa prošlošću ideal kome treba težiti ali da, kao i svaki ideal, on jeste nedostižan.
Drugim rečima, apsolutno suočavanje nije moguće. Zbog toga sam i naveo primere iz dalje i ne tako davne prošlosti – Južnoafrička Republika i njena Komisija su insistirali na istini o aparthejdu, pravda za žrtve je bila u drugom planu; Nemačka, često navođena kao idealan primer, prvo ima „nametnutu pravdu“, pa period ignorisanja istine i pravde dok nije došlo do suočavanja; Španija posle Franka nema ništa od navedenog.
Srbija, kao i ostale zemlje bivše Jugoslavije, nije izuzetak od pravila. Naprotiv. Da bih to dokazao u tekstu, prvo sam morao da navedem i druge primere jer Srbija, kao i ostatak Balkana, ne obitava u vakuumu već je deo Evrope i sveta, u prostornom ali i vremenskom smislu.
Drugo, jedino poredeći slične slučajeve, ne i identične jer tako nešto ne postoji u okviru društveno-humanističkih nauka, možemo da izmerimo domete suočavanja sa prošlošću kao takvog, a potom i u Srbiji.
Dalje, Haški tribunal nije u fokusu, iako je on bio ili bi trebalo da bude, kao što to naglašava sagovornica, okosnica suočavanja s prošlošću u Srbiji. Pošto je suočavanje proces, Tribunal jeste bitan, ali i dalje samo jedan deo pomenutog fenomena kojim se bavi moj tekst.
Dodatno, kada se radi konkretno o Srbiji, naveo sam još 4 razloga – u realnosti ih ima mnogo više – koji su, svaki na svoj način, ograničavali domete suočavanja kod nas (političke elite, ekonomsko stanje, učaurenost dela nevladinog sektora, te urođeni nedostaci tranzicione pravde).
Hteli mi to da priznamo ili ne, proces suočavanja sa prošlošću se takođe ne odvija u vakuumu već je deo i u interakciji sa mnogo širom i složenijom društvenom realnošću.
Prednosti uskog pogleda
Sa druge strane, moja sagovornica je vrlo ubedljivo iznela argumentaciju zbog čega bi Haški tribunal trebalo da bude okosnica suočavanja u Srbiji i regionu.
Nesumnjivo je da će dva i po miliona transkribovanih stranica biti odlična polazna tačka za izučavanje naše ne tako davne prošlosti; da je izuzetno bitno što je jedan deo žrtava saznao sudbinu svojih bližnjih te da je pravda zadovoljena kada su u pitanju počinjeni zločini od strane 90 osuđenih lica.
Posebnu vrednost imaju svedočanstva i činjenica da takav prostor svedocima tih zločina nije dala nijedna država bivše Jugoslavije. Nažalost, ni tu Srbija nije izuzetak.
Dodatnu vrednost njenoj argumentaciji predstavlja i kritički osvrt na rad Tribunala. Prvo je dobro primetila evoluciju međunarodnog humanitarnog i krivičnog prava – od Nirnberga do Specijalnog suda za Kosovo – kao i da je to proces koji i dalje traje.
Dalje, nije prenebegla da pomene pitanje zaštite svedoka koje se pokazalo posebno delikatnim kada su u pitanju zločini počinjeni od pripadnika Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK), problematične oslobađajuće presude generalima Hrvatske Vojske (HV) i specijalne policije za zločine tokom i nakon operacije „Oluja“, te potpuni izostanak komunikacije između Tribunala i društava zemalja bivše Jugoslavije.
Po meni, iznesene zamerke su samo ojačale prethodno iznetu argumentaciju u vezi Tribunala, te su nama, koji ne pratimo toliko pažljivo i detaljno njegov rad, dali uvid u vrlo korisne i značajne informacije.
Dakle, i dalje ostajem pri zaključku da Tribunal jeste dao pravdu jednom broju žrtava, te da je ostavio obimnu građu za naučnu zajednicu i buduća istraživanja. S tim u vezi, priložio sam i anketu Balkanist Magazina; ne da bih temeljio svoju argumentaciju na njoj, već da bih ilustrovao i otvoreno ukazao na svoju poziciju.
Poziv na dijalog
Iako je svoj tekst završila u sarkastičnom tonu – „ako naučna zajednica ne zna odakle da počne, ovo deluje kao pravo mesto.“ – ceo članak Jovane Prusine, a pogotovo poslednju rečenicu, shvatam kao poziv za uspostavljanje i/ili ojačavanje dijaloga između naučne zajednice i ljudi iz organizacija civilnog društva koje se bave tranzicionom pravdom.
Lično, smatram da bi obe strane imale koristi od toga te da bi na taj način probijali čauru u kojoj se trenutno nalaze – obitavanje u „kulama od slonovače“ nikada nikome nije koristilo, a naročito ljudima koji pretenduju na reformisanje države i prosvećivanje društva.
Do sada nismo dobro radili, ako je suditi prema istraživanjima Demostata ili, sa druge strane, Beogradskog centra za ljudska prava – 71% ljudi je reklo da ih istorija zanima malo ili nimalo, dok čak 81% slabo ili nikako ne poznaje istoriju. Sa druge, pozitivnije, strane, naučnici (istoričari) se zaista koriste građom Haškog tribunala u svojim istraživanjima tj. nisu čekali Vladu Srbije da otvori informacioni centar.
Primeri dr Vladimira Petrovića sa Instituta za savremenu istoriju, dr Milana Gulića,[1] te Arsena Milašinovića[2] govore u prilog mojoj tvrdnji. Drugim rečima, vreme je da dođe do intenzivnije saradnje između dve zajednice koje se bave, doduše odvojeno i iz drugačijih perspektiva, istovetnom temom.
[1] Gulić, Milan, „Proglašenje Republike Srpske Krajine: U sjenci Vensovog plana“, u: Budimir, Milojko (ur.), Građanski rat u Hrvatskoj (1991-1995). Zbornik radova XI-XII, Udruženje Srba iz Hrvatske, Beograd, 2015-2016, str. 274-337.
[2] Milašinović, Arsen, “Die Militäroperation Južni potez 1995”, Istorija 20. veka, vol. 35, br. 1, str. 163-190.