Vreme čitanja: 5 minuta

Jedna od stvari koja je svakako obeležila 2017. godinu jeste okončanje rada Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY), poznatijeg kao Haški tribunal. Bilo da ste zagovornici ove sad već ugašene institucije Ujedinjenih nacija ili ljuti protivnici, zaključak skoro svih učesnika rasprave o rezultatima Haškog tribunala jeste da nije doveo do famoznog suočavanja sa prošlošću.

Statistički podaci su vrlo indikativni u tom pogledu. Potpunu ili dobru obaveštenost o ratovima, zločinima i suđenjima koja se vode ima 21% ispitanika; delimično je obavešteno 19%, dok je 60% uglavnom ili nepotpuno obavešteno. Zašto je to tako i pored rada ICTY-a, Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu, do skora uslovljenog procesa evropskih integracija saradnjom sa Tribunalom, novca uloženog u deo nevladinog sektora koji se bavi pomenutom temom itd?

Pored klasičnog, pojednostavljenog odgovora da su političke elite odgovorne za dotičnu situaciju, što jeste tačno, pokušaću da ponudim nešto složeniji odgovor.

Nemačka – idealan primer?

Prvo, hajde da demistifikujemo denacifikaciju tj. suočavanje Nemaca sa zločinima počinjenih od strane Trećeg rajha. Često možemo da čujemo da je ovaj slučaj idealan. Još češće, da je vrlo indikativan kada je u pitanju raspad Jugoslavije.

Nirnberški proces svakako predstavlja nesumnjiv pozitivan doprinos međunarodnom krivičnom pravu i praksi kažnjavanja vodećih, odgovornih ljudi za zločine počinjene neposredno pre, tokom i nakon ratnih operacija. Međutim, suđenja u Nirnbergu su bila nametnuta od strane SAD-a, SSSR-a, Francuske i Velike Britanije, te kao takva sigurno nisu bila autentičan izraz težnji nemačkog naroda da se suoči sa prošlošću.

Oko 8 miliona Nemaca bilo je učlanjeno u nacističku partiju (NSDAP) – oko 10% tadašnje populacije. Da stvar bude teža po Saveznike, deo članova bio je zaposlen u pravosudnom, obrazovnom i zdravstvenom sistemu, te bi njihova lustracija predstavljala realan problem za ostatak društva.

U tom trenutku se nemački narod suočava sa potencijalnom humanitarnom katastrofom – glad, uništena infrastruktura, nezaobilazne bolesti koje prate ratna razaranja. Doduše, Saveznicima to nije izgledalo kao nepravedna kazna. Naprotiv – Morgentau se zalagao da se okupirana Nemačka vrati u predindustrijsko doba. Na sreću Nemaca, prevladao je Maršalov plan.

Ukratko, nakon 1947. godine, denacifikacija Nemačke gubi na važnosti i ustupa mesto Maršalovom planu obnove razorene (Zapadne) Evrope; kako je Hladni rat počeo da se zahuktava, druge stvari su postajale daleko važnije. Takvo stanje traje do 1960ih godina kada u nemačkom društvu započinje autentični proces suočavanja sa zločinima Trećeg Rajha – ali ne pre lečenja snom. To je period koji se prečesto zaboravlja kada se govori o nemačkom idealnom primeru suočavanja sa prošlošću.

Već 1952. godine 2/3 zaposlenih u Ministarstvu spoljnih poslova Savezne Republike Nemačke bili su bivši nacisti. Pre toga, 1949. godine, 85% civilnih službenika uklonjenih za vreme pokušaja denacifikacije Hesena vraćeno je u službu.

Alfred Krup (Alfried Krupp), jedan od ključnih industrijalaca zaslužnih za naoružavanje Vermahta, oslobođen je posle samo 3 godine robije. Preminuo je 1967. godine kao jedan od najbogatijih Nemaca tog vremena. Paralelno sa odsustvom suočavanja, teče ekonomski oporavak Zapadne Nemačke bez presedana, možda sa izuzetkom Japana – takođe, nakon Drugog svetskog rata.

Ostali – nesavršeni modeli?

Naravno, odmah nam pada na pamet Južnoafrička Republika i njen specifičan pristup prošlosti. Nakon ukidanja aparthejda, osnovana je verovatno najčuvenija Komisija za istinu i pomirenje. Njena posebnost se ogledala u činjenici da su zločinci svedočili o svojim počinjenim zlodelima, pred žrtvama ali i kamerama, u zamenu za amnestiju tj. za ostanak na slobodi.

Cilj ove Komisije je bila restorativna pravda, ne retributivna kao u slučaju Nirnberških suđenja. Drugačije rečeno, hteli su da zaleče rane svog društva istinom o zločinima, kako se u budućnosti ne bi dovodio u pitanje karakter aparthejda. Sa druge strane, ukidanje aparthejda bio je rezultat pregovora. Jedan od uslova mirne primopredaje vlasti bio da se odgovorni oslobode svake krivice, uz uslov da svedoče o svojim zločinima.

Tu je i primer Španije, nakon Frankove diktature. Ova država nije imala suočavanje sa prošlošću. Naprotiv, zločini generala Franka i njegovih falangi, naročito za vreme Građanskog rata (1936-1939), gurnuti su pod tepih, najprostije rečeno. Međutim, 11 godina nakon smrti Franciska Franka, Španija postaje članica tadašnje EEZ (EU).

Dakle, naglasak je bio stavljen na ekonomski oporavak. Slika se donekle promenila poslednjih godina, naročito kada je reč o odnosu Madrida i Katalonije. Naime, Katalonci su bili vrlo uporni protivnici Franka tokom rata, pa zato ne treba da čude skorašnji događaji koji su posledica ne samo ekonomske krize.

Srbija – a šta sa nama?

1) Skoro svaka smena vlasti, ma koliko revolucionarno izgledala, zapravo je plod pregovora,što znači da radikalni diskontinuitet sa pređašnjim režimom teško može da se postigne – delimični izuzeci od ovog pravila mogu biti samo Nemačka nakon 1945. i Češka nakon 1989; Srbija posle 5. oktobra je, bojim se, deo navedene zakonomernosti, ne izuzetak.

2) Popularno uverenje da ljudi nakon pada autoritarnog režima žele istinu i pravdu zapravo nije tačno – često je prioritet fizička sigurnost i ekonomsko blagostanje. Da li to znači da istina o zločinima i pravda za žrtve nisu bitne? Naravno da ne, samo često nisu na vrhu liste prioriteta.

Srbija se ekonomski oporavljala od 2000. do 2008. što je vrlo kratak vremenski period predaha u odnosu na krizu društva krajem 1980ih i njegov totalni kolaps 1990ih godina.

3) Takođe, nevladin sektor – misli se na one organizacije koje zagovaraju primenu mehanizama tranzicione pravde – često nisu percipirani kao deo društva, pa samim tim njihov poziv na suočavanje sa prošlošću deluje neautentično. Možda treba proširiti broj aktera na naučnu i predstavnike verskih zajednica? Naročito poslednje, jer godinama unazad crkve i verske zajednice beleže veliki stepen poverenja među građanima.

4) Za kraj, tranziciona pravda nije jedini niti dovoljan način za dostizanje ideala kakvim se čini suočavanje sa prošlošću društava izašlih iz sukoba i/ili autoritarnih režima. Po svojoj prirodi, tranziciona pravda proizlazi iz pravne nauke, a pravo – iako fundamentalna nauka – može samo težiti pokušajima da pravno reguliše raznovrsne dinamike životne realnosti i njihovo konstantno menjanje, kao i ostale naučne discipline.

Stoga su istorija i istorijska istraživanja neophodan okvir i filter kroz koji se moraju sagledati i propustiti činjenice utvrđene suđenjima u Haškom tribunalu. Neophodan, ali ne i jedini.

Zaključak

Prateći vesti i rasprave oko rezultata rada Haškog tribunala, naišao sam na Twitter anketu portala Balkanist Magazin. Iako sigurno ne predstavlja referentno istraživanje na reprezentativnom uzorku, ipak sumira moja razmišljanja na ovu temu.

Jedan deo žrtava jeste dobio pravdu. Podaci za buduća (ne samo istorijska) istraživanja jesu sakupljeni, ali to bi bilo to. Pomirenje, odnosno suočavanje sa prošlošću kao jedan od aspekata pomirenja, svakako nije dostignuto. Od sudova, pa i takvih koji su osnovani od strane UN-a, više se ne može ni očekivati. Ostalo je na nama, pa čak i to famozno suočavanje sa prošlošću.

Tviter anketa Balkanist Magazina

Dodatno čitanje:

1. “Izgubili godine na suočavanje s prošlošću, a loši rezultati” – Danas

2. “Srbija gaji privanu kulturu sećanja na ratove” – N1

3. “Suočavanja: prošlost koja ne prolazi” – Novi magazin

4. Taylor, Frederick. 2011. Exorcising Hitler. The Occupation and Denazification of Germany. London: Bloomsbury.

5. Richmond, Oliver. 2011. A Post-Liberal Peace. London: Routledge.