Meditacija, čovek u miru sa sobom
Vreme čitanja: 4 minuta

Gorko-slatke lekcije

Kontrola i spontanost. Reči koje za mene imaju naročito značenje, a verujem i za sve mucavce. Od kad znam za sebe, učim kako da balansiram na tankoj ivici noža između ove dve krajnosti. Kako da pronađem pravi ritam. Između vaše želje da svet izgleda na jedan način, i onog što stvarno jeste, uvek postoji nezamisliv jaz, neretko bolan.

Ali zamislite kako je kada redovno, iznova i iznova, od jutra do mraka do jutra, dobijate podsetnik tog raskoraka i to na nezaobilazan, poput šamara najdirektniji mogući način – kroz govor, i razgovor. Sa bližnjima, sa daljnjima, kakva god da je okolnost u pitanju, nebitno. Nekad je bolje, nekad gore… ali nikad vas ne napušta.

I zaista, postoji nešto iskonski gorko u saznanju da ne možete baš u potpunosti da kontrolišete ono što izlazi iz vaših usta, a pogotovo kad vidite druge ljude kako to rade s lakoćom, ne razmišljajući o preprekama koje su za vas neizostavni, sržni deo svakodnevice. Jer tečan govor se prosto uzima zdravo za gotovo. Ako oni mogu, moram (!) i ja, uvek sam pretpostavljao, podrazumevajući da sam ja taj koji greši, i poredeći se sa drugima prema njihovim merilima i definicijama ispravnog, normalnog i lepog.

Greška jeste bila moja, ali ne u mucanju, nego u stavu. Sazrevanje, čini mi se, predstavlja pokušaj pretvaranja gorčine u nešto isprva podnošljivo, a potom prijatno… upotrebljivo, korisno, vredno i produktivno, kreativno… To ne važi samo za mucavce, dabome: svi mi učimo kako da svoje slabosti upotrebimo kao snagu, kako više ne bismo slabost ni videli kao takvu.

Rođenje diktatora

Nisam siguran da bih bio u stanju da prebrojim sve one situacije kad sam na licu osobe sa kojom pričam pročitao podrugljiv sjaj u očima, smešak-osmeh-podsmeh, zbunjenost, ili totalno nipodaštavanje. To se još uvek povremeno dešava, no ne žalim se nimalo. Naprotiv, na ovom mestu odajem počast daleko većoj većini onih koji razumeju, koji prihvataju, poštuju i slave razlike.

Ukoliko je komunikacija sa ljudima most preko kojeg prelazimo bezbroj puta u životu u nadi da ćemo zajedno izgraditi nešto što sami ne bismo mogli, ja sam onda svojim očekivanjima od sebe i od drugih svojeručno spalio i srušio mnoge. Ali preživeo.

Osamljen i usamljen, čovek postaje plašljiv i nepoverljiv. Moja prva refleksna reakcija u borbi protiv vazduha i jezika, odnosno samog sebe, bila je, pa – još borbe… još kontrole. Taj zavodljivi nagon za pobunom zaista je uzrok svake bede. Sigurno ako se samo malo bolje potrudim da zvučim onako kako želim, sve će biti savršeno. To je ono što mi treba, zar ne, savršenstvo? I kad ne bih u tome uspeo, mrzeo bih sebe… i naravno mrzeo bih druge.

Paralisan i nemoćan, pokušao bih to isto opet narednom prilikom, jer sigurno se prošli put jednostavno nisam dovoljno dobro potrudio. Sad na sve to posmatram sa velikim osmehom na licu, ali tada mi baš i nije bilo do smeha. Naučio sam ja kako razmišlja diktator, kako je kad želiš da podrediš stvarnost svojoj volji po svaku cenu. Možda nisam imao uz sebe tenkove i avione, i oružja masovnog uništenja, ali razumeo sam um diktatora, jer to sam i bio. Autoritarac, apsolutista, komandir streljačkog voda. Sudija, porota i dželat.

Sklopiti prijateljstvo sa sobom

Ovo nije nikakva holivudska priča. Ne očekujte sada nekakav sudbonosno velik događaj koji mi je bajkovito otvorio oči, moram vas razočarati. Nema nikakve pilule i instant leka. Put napretka je dug, složen, često mučan, a nekad vam se čini kao da i ne postoji uopšte, već samo tapkate u mestu.

Uspeh je plod dugotrajne upornosti i strpljenja, i nije bioskopski efektan ni zanimljiv, jer je sazdan od sitnih pomaka koji se jedva i primećuju… sve dok se jednostavno ne nakupe u toj meri da ne možete više da ih ne primetite. Šta je to što sam naučio kroz sve te godine suživota sa svojim dragim – bez sarkazma – prijateljem, mucanjem? Ne mogu baš da sažmem u jedan tekst celu priču, ali hajde isečak.

Misao mi opet klizi na neku od onih nemilih scena podsmevanja, i na neugodnost u sopstvenoj koži. U jednom trenutku mi je sinulo kako moja uvređenost i osuđivanje bezobzirnog sagovornika zapravo nisu ništa drugo do ponavljanje iste greške i nepravde za koju sam osetio da se pravi nadamnom: zar i ja time ne donosim ocenu o osobi na osnovu izuzetno malog broja informacija, na osnovu prvog utiska, ili nečeg slučajnog i trenutnog, što se teško kontroliše, duboko usađeno u nama?

Ne nameravam da robujem površnosti, besu i osvetoljubivosti, a samosažaljenje je besmisleno, suvišno i nepotrebno, štetno. Potrebno je imati razumevanja za ljude. Razumeti druge i oprostiti, znači oprostiti i sebi, a to mi je oduvek bilo najpotrebnije. U suprotnom sve što ostaje jeste stanje neprestanog unutrašnjeg građanskog rata, i ozlojeđenost, a najlakše je prepustiti se tim osećanjima. Pak, izdići se iznad vlastitog ega, biti zahvalan i pun blagodarnosti, možda zahteva trud i napor, ali nagrađuje vas novim dahom života. Vredi kao ceo jedan nov život.

Neprocenjiva i nezamenljiva vrednost mira

Mislim da je to ona ključna lekcija koje se setim kad pričam o mucanju. Prihvatanje. Diktator u svima nama želi da svet menja prema svom liku, i tako nanosi patnju i onima koje voli i sebi. Istinska promena sveta počinje od nas samih, od onog časa kada shvatimo da nam niko ništa nije dužan, da smo odgovorni za svoje misli, reči i postupke i da ne možemo da tražimo savršenstvo ni u čemu.

Prvo razumeti i prihvatiti, a tek onda menjati, korak po korak. Poriv za kontrolom i za savršenstvom nas truje, jer tako samo gubimo ono što već imamo. Slaveći spontanost sudbine, uvidećemo da ne mora da postoji nikakva provalija ili raskorak između naših želja i stvarnosti, i da nas ne mora onespokojavati. U jednoj reči: zahvalnost.

Ovo pišem ne da bih povukao razlike između sebe i drugih, već upravo suprotno, da bih pokazao kako svi valjda patimo od istih boljki. Svako je mučen svojim avetima, ili ima svoju verziju mucanja. Ali u korenu, to je jedna te ista borba… naučiti lekciju prihvatanja, naći svoju meru kontrole i spontanosti, svoju slobodu, svoj ritam.