Ubacivanje glasačkog listića u kutiju

Ekonomista

Vreme čitanja: 3 minuta

Stvar sa referendumima je jasna. Kada je njihov ishod u našu korist, oni su demokratska i legitimna odluka naroda. A ako ishod nije u našu korist, onda je u pitanju tiranija većine. Šalu na stranu, referendumi se zaista često tumače na razne načine, što nije bez razloga.

Ako mogu Švajcarci, možemo i mi

Stranke koje su formirale novu vladu u Austriji – Narodna partija, stranka desnog centra, i desničarska Slobodarska partija – su još tokom izborne kampanje izrazile želju da se u Austriji ubuduće više odluka donosi putem referenduma. Plan Narodne partije je da svaki predlog koji podržava više od deset posto stanovništva dobije priliku da bude izglasan na referendumu. Slobodarska partija zahteva nižu granicu od četiri posto.

Za proširenje direktne demokratije se u Austriji daju uobičajeni argumenti, najpre onaj da referendumi predstavljaju najverniji izraz volje naroda. Ovo nije nužno tačno. Direktna demokratija doduše nije, u određenom smislu, problematična kada postoje samo dve alternative o kojima se može odlučivati. Problem nastaje kada postoje više od dve moguće opcije.

Ne bih ovde ulazio u tehničke detalje, već ću samo izdvojiti dva potencijalna problema s referendumima u slučaju sa više od dve alternative – nepostojanje „najbolje“ opcije i nejasne alternative. Oni koje posebno interesuje problem kolektivnog odlučivanja u slučaju sa više od dve alternative mogu da pročitaju šta je o Erouovoj teoremi napisao Vladimir Gligorov.

Retko kada postoje samo dve opcije

S obzirom na probleme donošenja društvenih odluka kada postoje više od dve alternative, većina referenduma se svodi na izbor između dve opcije – najčešće „da“ ili „ne“. Što ipak ne znači da treća opcija ne postoji. Ovo naročito može da bude problematično zbog toga što je teoretski moguće da u suočavanju „jedan na jedan“ svaka opcija pobedi drugu, a izgubi od treće – čak i kada su glasači racionalni.

Usled toga postoji prostor za manipulaciju od strane uticajnih i dobro organizovanih grupa time što bi, recimo, eliminisale jednu od alternativa i tako progurali svoju. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste to što je ovakva situacija moguća nezavisno od toga s koliko razlikom svaka od mogućih alternativa pobeđuje, odnosno gubi, i koliku razliku građani prave između ovih alternativa.

Između čega se bira?

Kada govorimo o nejasnim alternativama postoji zgodan primer iz nedavne prošlosti – glasanje o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije – Bregzitu. Ovaj slučaj je zanimljiv i za Austriju jer su se iz Slobodarske partije često mogli čuti zahtevi za referendumom o izlasku iz Evropske unije, mada su su se u poslednje vreme utišali. Ipak, ne tako davno je Norbert Hofer, bivši predsednički kandidat Slobodarske partije, izjavio da bi podržao održavanje refrenduma o izlasku pod određenim uslovima. A u programu te partije piše da za nju izlazak iz EU nije tabu.

Šta je u stvari problem sa Bregzitom? Na prvi pogled sve izgleda krajnje jednostavno. Postoje dve opcije – ili se izlazi iz Evropske unije ili se u njoj ostaje. Imamo slučaj sa dve alternative. Dakle, postoje dobri uslovi za održavanje referenduma.

Ono što vidiš nije uvek ono što dobijaš

Problem, međutim, je to što nije bilo dovoljno jasno šta se događa u slučaju da se Bregzit izglasa. Da li to, između ostalog, znači potpuno povlačenje sa jedinstvenog tržišta (“tvrdi Bregzit”) ili pak znači ograničen pristup jedinstvenom tržištu (“meki Bregzit”), u kom slučaju bi Ujedinjeno Kraljevstvo ipak moralo, u kolikoj-tolikoj meri, da se pridržava zakonodavstva Evropske unije? Uz to, pogled prema kome postoje samo tri alternative – ostanak, meki Bregzit, tvrdi Bregzit – predstavlja znatno uprošćavanje čitave situacije. Mogućnosti u slučaju izlaska u stvarnosti ima nešto više.

Ovu nejasnoću je dodatno pogoršalo postojanje dve uticajne kampanje za izlazak iz Evropske unije, koji nisu uvek davale istu sliku o tome kako će taj izlazak zapravo izgledati. Time je stvorena mogućnost da je, recimo, ostanak u stanju da pobedi i meki i tvrdi Bregzit pojedinačno, ali da opet bude poražen na glasanju zato što ljudi ne znaju za šta glasaju. Ako su pristalice obe vrste Bregzita ubeđene da Bregzitom dobijaju baš ono što žele, oni će glasati za izlazak iz EU. Naravno, ovo nije lako postići, ali postojanje dve kampanje koje podržavaju Bregzit sa ne baš beznačajnim razlikama donekle ukazuje na ovu mogućnost. Da je baš to bio slučaj na prošlogodišnjem referendumu u Ujedinjenom Kraljevstvu teško je dokazati. Ali sama mogućnost ovakvog ishoda donekle dovodi referendum u pitanje.

Imajući ovo u vidu, treba biti svestan koliko je važno da alternative na referendumu budu jasno određene. U suprotnom postoji opasnost da direktna demokratija postane alat za sprovođenje interesa uticajnih i dobro organizovanih grupa.

Nema demokratije bez institucija

Dakle, direktna demokratija ipak ima neke mane. Ima ih, uostalom, i posredna demokratija. Uloga političkog sistema u jednoj zemlji i jeste da na najbolji mogući način eliminiše ove mane ili da bar ublaži njihove negativne posledice. Tako da ako se već oslanja na direktnu demokratiju, treba na neki način obezbediti da odluke referenduma ne budu uvek u korist jedne društvene grupe, odnosno da ne postoji društvena grupa koja stalno izvlači deblji kraj.

Pitanje je da li će nova austrijska vlada imati volje i sposobnosti da obezbedi takve političke institucije. Iskustvo sa desničarskim vladama u Evropi, najpre onima u Poljskoj i Mađarskoj, ne ohrabruje. Ipak, pravna država u Austriji ima mnogo dublje korene što je čini otpornijom. To naravno ne znači da neće biti potreban izuzetan napor da se ona odbrani.