Politikolog, doktorand na Fakultetu političkih nauka

Vreme čitanja: 4 minuta

Ubijanje lokalne demokratije kroz izbore

Naslov ovog teksta verovatno zvuči kao oksimoron. Svaka definicija demokratije u svom minimalnom značenju podrazumeva izbore. Osnovna odrednica demokratije jesu upravo slobodni, opšti i fer izbori. Nadgradnja ove minimalne definicije pretpostavlja niz dodatnih vrednosti, principa i stavova, ali su izbori ključni. Onda je logično da postavimo pitanje kako izbori mogu biti ubijanje demokratije, a u temi ovog teksta konkretno lokalne demokratije?

Šta je lokalna demokratija?

Lokalna demokratija je najniži stepen odlučivanja građana. Ona bi trebalo da omogući građanima da na najnižem mogućem nivou odlučuju o uređenju svoje uže zajednice (opštine, grada – u zavisnosti od normativnog okvira i nivoa lokalne samouprave). Lokalna demokratija predviđa da građani biraju svoje predstavnike (svoje “komšije”) i da oni budu njihov glas u formalnim institucijama, da odlučuju kako će novac da se troši, koje usluge žele od svoje lokalne samouprave i kako žele da im bude uređeno njihovo najbliže okruženje.

Od  momenta kada ujutru ustanemo  do momenta kada uveče ležemo, susrećemo se svakodnevno sa nizom usluga, obaveza i regulacija koje nam propisuje ili servisira lokalna samouprava. Zato je od presudne važnosti da građani imaju sa jedne strane posredan mehanizam odlučivanja kroz svoje izabrane predstavnike, a sa druge strane da se direktno pitaju o lokalnim politikama. Zato bi lokalni izbori morali da budu stub demokratije, prvi korak u realizaciji građanske vladavine i u uticaju građana na odluke koje se donose, a koje uređuju njihove svakodnevne živote. Kako smo onda došli do toga da su svaki lokalni izbori u Srbiji praktično ubijanje demokratije?

Lokalni izbori u Srbiji

Moja polazna teza da lokalni izbori u Srbiji ubijaju demokratiju može da se brani sa nekoliko tački gledišta. Za početak ću reći da ne mislim da branim tezu na bazi izbornih nepravilnosti, koje su samo šlag na torti i dodatni argument. U nedelju su održani lokalni izbori u Srbiji u pet jedinica lokalne samouprave i ono što ih je obeležilo jesu izražene nepravilnosti dešavanja koja su u potpunosti zabranjena i zbog kojih se teško može reći da su izbori bili fer i pošteni. Međutim, čak i ako bismo imali u potpunosti fer i poštene lokalne izbore – oni bi i dalje ubijali lokalnu demokratiju. Na koji način?

1. Istovremeno održavanje lokalnih i parlamentarnih/predsedničkih izbora

Prvi način da u potpunosti umanjite značaj lokalnih izbora jeste da se oni održavaju istovremeno sa parlamentarnim i/ili predsedničkim. Na taj način lokalni izbori ispunjavaju svoju formu, ali ne i suštinu. Zadovoljavate procedure da se izbori održavaju i da neko zaista glasa za neke izborne liste, ali oni nemaju previše smisla u takvim okolnostima. Ako se osvrnemo na lokalne izbore u Srbiji, oni su se u prethodna tri redovna izborna ciklusa dešavali zajedno sa parlamentarnih izborima (2008, 2012. i 2016. godine).

Niko od političkih aktera koji su mogli da utiču na to da se lokalni izbori održe odvojeno nije to želeo da uradi. Želeli su da lokalne izbore stave u službu drugih ciljeva i da nastave da kroz iste ubijaju građansko pravo na lokalnu samoupravu. Nisu retke ni situacije kada se podnose ostavke u gradskim opštinama u Beogradu kako bi se svi izbori održavali zajedno. A nije retka ni situacija da se, kada usled političkih okolnosti dođe do vanrednih izbora u Beogradu, kao što je slučaj bio 2014. godine, istovremeno održe i vanredni parlamentarni izbori. Samo dve godine kasnije su još jednom raspisani vanredni parlamentarni izbori da se ni lokalni izbori ne bi održavali samostalno.

Šta god da se dešava, sve se radi tako da se građanima onemoguće samostalni lokalni izbori i pravo na lokalnu demokratiju. Slično se dešava i danas, pred redovne lokalne izbore u Beogradu koji nam slede. Postoje velike šanse (ako mene pitate – siguran sam) da se opet raspišu novi vanredni parlamentarni izbori, kako građani Beograda ni 2018. godine ne bi imali prave lokalne izbore. Kada se desi da samostalni lokalni izbori u nekoj opštini ili gradu budu održani – oni obiluju nasiljem, dovođenjem stranačkih aktivista iz drugih mesta i opštom tenzijom koja raste do nivoa pravog malog rata oko vlasti.

2. Za koga uopšte glasamo na lokalnim izborima i kako se formira lokalna vlast?

Građani na lokalnim izborima uopšte ne biraju svoje lokalne predstavnike. Glavni uzrok tome jeste izborni sistem – glasa se po sistemu partijskih listi u kome su kandidati samo poređani, ali se glasa za celokupnu listu u čijem imenu uglavnom stoji ime stranke i ime njenog lidera na republičkom nivou. Lokalne partijske kampanje su takve da promovišu samo lidere partija, a ne kandidate na listi, praktično komšije onih koji na izborima glasaju. Sva promocija se zasniva na liderima i njihovim likovima.

Velika većina građana ne zna ni ko su kandidati na izbornim listama, a kasnije ni odbornici koji su izabrani. Umesto da odbornici budu građanski predstavnici, oni su samo partijski predstavnici čija je uloga da sprovodi ono što je naređenje iz centrale partije. Tako se i formiraju lokalne vlasti. Dominantan trend u Srbiji je da se lokalne vlade formiraju tako što se praktično preslikavaju koalicije sa republičkog nivoa. Trend je započeo 2008. godine sa koalicijom DS & SPS-JS-SPS gde god je to bilo moguće, a samo nastavljen nakon lokalnih izbora 2012. i 2016. godine. Čak i tamo gde takve koalicije nisu potrebne, one se formiraju kako bi se koalicioni partneri sa republike „ispoštovali“.

3. Ima li bilo gde lokalnih politika?

Gotovo da ne postoje lokalni izbori na kojima su dominantne teme lokalne politike, to jest predlozi politika koje partije nude. Usled svega prethodno navedenog – istovremenog održavanja lokalnih izbora sa parlamentarnim, potpune depersonalizacije politike kandidatima i lokalnim političarima, kao i kampanjama isključivo usmerenim ka liderima partija – nema ni lokalnih politika na lokalnim izborima. A njih bi moralo da bude. Građani bi morali da, osim za kandidate koji su njihove komšije, glasaju i za predloge politika koje izborni akteri nude, a koji se odnose na sve one usluge, servise i regulacije koje svakodnevno utiču na živote svih građana jedne lokalne zajednice. Rezultat svega ovoga je da se o politikama i životu građana ne razgovara, a lokalne teme su u potpunosti zanemarene.

Kroz sve ove indikatore, vidimo da svaki naredni izbori samo dodatno ubijaju lokalnu  demokratiju. Lokalne demokratije nema i neće je biti dok se sa jedne strane ne promeni institucionalni okvir, ali i dok se ne dođe do želje i volje da se građanima omogući makar malo uticaja na donošenje odluka. Ne verujem da će se to desiti uskoro. Lokalna demokratija je građanska škola demokratije. Političarima ona ne odgovara. Oni u suštini ne žele građane, već podanike. Ovo je samo jedan od mehanizama da se oni drže u takvom položaju.