Ko su Pravednici?
Krajem 2013. i početkom 2014. godine bio sam uključen u projekat “Ledena tišina govori” koji je imao dvostruki cilj – obeležavanje “Racije” u Južnoj Bačkoj i Međunarodni dan sećanja na Holokaust. Zajedno sa kolegama iz Kulturnog Centra Novi Sad, kao što to obično biva, bio sam zadužen za manje-više sve što se tiče produkcije sedmodnevnog sadržaja, s tim da sam imao posebnu odgovornost za organizaciju izložbe “Pravednici među narodima – Novi Sad” i tribine “Pravednici među narodima – Srbija”.
Ukratko, želja mi je bila da novosadsku i vojvođansku javnost upoznam sa istraživanim, ali ne toliko poznatim široj javnosti, fenomenom ljudi koji su po cenu sopstvenog života spasavali pripadnike jevrejske zajednice (slučajevi Nadežde Paščan, Marije Tomić i dr Dušana Jovanovića). Jad Vašem („Jad Vašem – svetski centar za sećanje na žrtve i heroje Holokausta“) je 1963. počeo sa programom priznavanja ljudi izvan jevrejske zajednice koji su spašavali Jevreje tokom Holokausta i dodeljivanjem počasnog zvanja „Pravednik među narodima“; naglasak je stavljen na nesebično pomaganje.
Okupirana Srbija za vreme Drugog svetskog rata
Slično, kako se bliži svetski dan posvećen sećanju na progon i stradanje Jevreja pre i za vreme Drugog svetskog rata (27. januar, dan kada je zloglasni logor smrti Aušvic-Birkenau oslobođen 1945. godine od sovjetskih trupa), hteo bih da skrenem pažnju na dela pojedinaca sa teritorije okupirane Srbije. Teritorija današnje republike Srbije bila je rasparčana, u periodu od 1941. do 1945. godine, između Hitlerove Nemačke, Hortijeve Mađarske, Pavelićeve NDH-a i carske Bugarske. Nemačka je stavila pod vojnu okupaciju Srbiju u granicama pre Balkanskih ratova (1912/13), Srem sa Zemunom je dat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Bačka je okupirana i anektirana od strane Mađarske, jugoistočni deo Srbije sa istočnim delovima Kosova i Metohije anektiran je od Bugarske; najveći deo Kosova i Metohije sa delom Sandžaka je ušao u sastav italijanskog protektorata „Velike Albanije“.
Srpski narod se našao izdeljen između više okupacionih zona i u izuzetno teškom položaju. Takođe, jevrejska zajednica bila je izložena merama brutalne antisemitske politike na okupiranim područjima od strane okupacionih vlasti i kolaboracionista. Sudbine dva naroda, barem na području današnje Srbije i bivše Kraljevine Jugoslavije, bile su neraskidivo povezane stradanjem ali i pomaganjem i saradnjom u cilju sprečavanja potpunog nestanka – pre svega jevrejske zajednice.
Možda i najslikovitiji primer hrabrih pomagača, da parafraziram profesora sa katedre za Istoriju, dr Milana Ristovića sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, jeste Milinka Lazarević iz Stepojevaca. Pružala je utočište Blanki Karić-Alkalaj iz Beograda i Malvini Vajs iz Zagreba dve godine iako nije tačno razumela “šta je to Jevrejin?” dok joj Blanka nije objasnila. Drugi, poput Predraga Vasića iz Dankovića (Kopaonik), smatrali su da je to njihova patriotska dužnost – stoga je “preko njega prešlo 98 duša.” Julije Kemenji, školski drug Aleksandra Pejića, bio je “treće dete” porodice Pejić sve do kraja rata i oslobođenja Beograda oktobra 1944. godine. Da ne dužim dalje, spisak pravednika je podugačak – njih 131 do sada registrovanih sa teritorije Republike Srbije – i može se naći u knjizi gospodina Nenada Fogela. Broj potomaka preživelih članova jevrejske zajednice, procena je u pitanju, iznosi oko 3000 ljudi. Podatak ima posebnu težinu kada se uzme u obzir opseg i karakter stradanja Jevreja, kako u okupiranoj i rasparčanoj Kraljevini Jugoslaviji, tako i u Evropi.
“Ako neko spasi samo jednu dušu, spasio je ceo svet”
Dozvolite mi, dakle, da počnem sa člankom koji će, u danima kada se sećamo sa tugom i obeležavamo stradanje nevinih ljudi, ponuditi i pogled na svetle momente ljudske istorije u, inače, krajnje teškim i mračnim trenucima. Sam general Milan Nedić, predsednik kolaboracionističke “Vlade narodnog spasa” i deo vlasti Trećeg Rajha u okupiranoj Srbiji, odao je “veliko priznanje” srpskom stanovništvu i njihovom odnosu prema Jevrejima, ukazujući profesoru Rudolfu Troju (funkcioner Ljotićevog “Zbora”) na emotivnu povezanost i dobre odnose dva naroda. Verujem, ne namerno. Citiram ga:
“Ja znam samo jedno rešenje za jevrejsko pitanje: napolje sa njima. Sve dotle, dok je i jedan Jevrejin u zemlji, ili dok može da govori sa Srbima, ili dok ga Srbi mogu žaliti, sve dotle nema mira u zemlji.”
Stoga i ne čudi da pojedinci, pravednici među narodima da budem precizniji, dolaze iz svih slojeva stanovništva, kako iz ruralnih, tako i iz urbanih sredina; i uprkos smrtnoj kazni koja je očekivala sve koji su pomagali u skrivanju Jevreja. Oni su odbijali da budu svrstani u počinioce ili neme posmatrače zločina činjenih u službi „konačnog rešenja jevrejskog pitanja“. Samim tim su nas zadužili da naše sugrađane, danas, upoznamo sa njihovom hrabrošću koja je spasila ceo jedan svet – onih ljudi koji su preživeli Holokaust i njihovih potomaka.