Me too kampanja

Programska koordinatorka BIRN

Vreme čitanja: 4 minuta

Decembar je mesec rekapitulacije, svođenja računa i rangiranja utisaka godine. Upravo u tom duhu, magazin Time svakog decembra bira Person of the Year – osobu ili grupu ljudi koju smatra najuticajnijom u godini na izdahu. Dok je prošlog decembra naslovnicu Time-a zauzeo niko drugi nego Donald Tramp, ove godine imamo priliku da, kao Person of the Year, vidimo grupu žena nazvanu The Silence Breakers [note]http://time.com/time-person-of-the-year-2017-silence-breakers/[/note].

Ko su The Silence Breakers?

Nije teško pretpostaviti o čemu je reč. U pitanju je pet žena različitog porekla, godina, boje kože i društvenog sloja, od Tejlor Svift, jedne od najpopularnijih pevačica današnjice, do Izabel Paskal, žene koja radi na farmi jagoda. Zajedničko im je to što su javno istupile protiv seksualnog nasilja, hrabro deleći svoja iskustva. Naslovnica šalje kristalno jasnu poruku da seksualno nasilje ne bira boju kože, socijalni status ili mesto zaposlenja – problem je univerzalan i ne bira žrtvu. Uz ovu naslovnicu Time je izbacio i video[note]https://www.youtube.com/watch?v=MkR8GY2YBAU[/note]  koji okuplja razne, javnosti više ili manje poznate, žene i muškarce, koji su obeležili protekli period time što su učestvovali u obelodanjivanju slučajeva seksualnog zlostavljanja.

#MeToo kampanja i omasovljivanje pokreta

Naslovna strana decembarskog broja nije pala s neba. U pitanju je rezultat duge borbe, koja je poprimila poseban intenzitet proteklih nekoliko meseci. Ukratko, glumica Alisa Milano je pre nekoliko meseci pozvala žene žrtve seksualnog nasilja da podele svoja iskustva koristeći hešteg #MeToo. Iako kampanja #MeToo postoji već dugi niz godina, tek je promovisanje iste od strane vladarki Holivuda donelo rezultat. Hešteg se omasovio, što je samo pokazalo učestalost i uobičajenost seksualnog zlostavljanja. Više nije bila u pitanju tamo neka silovana devojka koja je sama kriva jer je nosila prekratku suknju. Postalo je jasno da je ta zlostavljana osoba tvoja drugarica, mama, koleginica, simpatija, komšinica, profesorka, prodavačica na trafici i tako u nedogled.

Međutim, prelomna tačka je bila kada su holivudske zvezde počele da dele svoja iskustva, stavljajući ime i prezime na reč počinilac. Verovatno ni to ne bi pokrenulo lavinu, da počinioci nisu bili iz istog miljea – slavni i uticajni holivudski magovi. Pokret je iz dana u dan rastao, žrtve su se svakim danom osećale slobodnije da dele svoje priče, a počinioci su padali kao domine – Harvi Vajnstin i Kevin Spejsi su najbolji primeri. Trenutak kada Holivudu postaje skuplje da ih zadrži nego da raskine višemilionske ugovore je trenutak kada se lice Holivuda kakvog znamo zauvek menja.

Šta je problem sa #MeToo kampanjom?

S obzirom na globalni uspeh ove kampanje, jako je teško dati neku negativnu kritiku. Ali možda se upravo u toj negativnoj kritici krije odgovor zašto kampanja nije uspela u Srbiji, odnosno zašto nije otišla izvan ustaljenih feminističkih krugova. Naime, ova kampanja, kao i većina ljudskopravaških kampanja u poslednje vreme, zahteva napor od žrtve. Apel nije upućen počiniocima, upućen je žrtvama. Od žrtve se nešto očekuje. Nakon što je postala žrtvom seksualnog zlostavljanja, nakon što su je svi sistemi (dizajnirani da joj ne veruju) izneverili, nakon što je počinilac prošao nekažnjeno i neprimećeno a ona ostala da se bori sa svojim traumama – neko od nje očekuje neku akciju.

Nisu svi aktivistkinje i aktivisti i nije fer tražiti od svih da to budu. Pogotovo ne od žrtve. Svaka čast svim hrabrim ženama i muškarcima koji su istupili i javno progovorili o seksualnom zlostavljanju, ali ne zaboravimo sve one koje su i dalje u senci, potencijalno osećajući krivicu zbog neodgovaranja na javni poziv na akciju. Naslovnica Time-a je i ovde napravila pun pogodak, s obzirom da se na fotografiji pored pet The Silence Breakers u donjem desnom ćošku vidi i jedna ruka. Dobro ste pročitali, ruka. U pitanju je ruka žene koja nije spremna da autuje svoju priču i imenuje počinioca ali želi da učestvuje u borbi. Sve što o njoj znamo jeste da je iz Teksasa i da se boji da bi otkrivanje njenog identiteta naškodilo njenoj porodici. Takođe znamo da je tu iz solidarnosti prema svim žrtvama seksualnog nasilja koje iz bilo kog razloga ne smeju da istupe javno, a takvih je mnogo.

Nije samo šamar nasilje

U vezi sa ovom kampanjom je važno spomenuti još nešto. Masovnost i raznovrsnost ovakvih priča pomaže razbijanju mita o prebijenoj ženi kao jedinoj mogućoj žrtvi zlostavljanja. Setimo se jedne domaće kampanje koju je list Kurir do skoro sprovodio, a koja se ticala porodičnog i partnerskog nasilja. Naime, Kurir je fotografisao poznate žene sa domaće scene našminkane tako da deluju prebijeno. Posebno apsurdan ton toj kampanji daje činjenica da ju je sprovodio upravo list koji je čuven po svom seksističkom sadržaju, no to je druga tema. Uz svu potencijalno dobru volju, takav pristup dovodi do učvršćivanja stereotipa da je zlostavljana žena isključivo ona koja ima masnicu na oku. #MeToo kampanja nastavlja uspešno da obara ovaj mit. Dozvoljava nam da vidimo širu sliku – psihičko zlostavljanje, emotivne ucene, seksualne pretnje i sve ostalo što se u SAD podvodi pod harassment.

Od šejminga do pravosuđa

Nije teško primetiti da ovakvi pokreti zapravo predstavljaju korektiv pravosuđa ili, u ekstremnim situacijama, njegov supstitut. Razlog tome je činjenica da pravosuđe, nažalost, ne uspeva da procesuira  slučajeve seksualnog zlostavljanja u dovoljnoj meri da bilo ko stekne poverenje u pravosudne organe. Iza toga stoje različiti razlozi – generalna neefikasnost pravosuđa, teška dokazivost, nespremnost žrtava na javno istupanje i slično.

The Silence Breakers su umesto pravosudnog sistema iskoristile dobar stari public shaming, koji se neretko pokazuje kao najbolje rešenje ovakvih i sličnih situacija. Međutim, public shaming nije trajno rešenje. Postoje dva smera u koja ova kampanja može da ode. U eri u kojoj se feminističko pitanje ozbiljno komercijalizuje (što nije nužno loše), ovakva kampanja veoma lako može postati samoj sebi svrha, gde ćemo kao konačni proizvod dobiti nekoliko uništenih karijera seksualnih predatora i mnoštvo dizajniranih majica sa feminističkim citatima. Druga opcija je da je ovo samo početak otvaranja teme koji će za rezultat imati jake preventivne i retributivne mehanizme za sprečavanje i kažnjavanje počinilaca.

Tome se i nadamo.