Noć nakon potpisanog ugovora za odlazak na Work & Travel program, dok sam ležala u krevetu i pokušavala da zaspim, imala sam napad panike. Bilo je to oko dva ujutru neke oktobarske noći, 2016. godine. Odlazak na četiri mjeseca preko okeana definitivno je bio izvan moje zone komfora. Na dan kada sam letjela za Njujork, osam mjeseci kasnije, nisam osjećala nikakvu sličnu nelagodu. Znala sam gdje idem i znala sam kada se vraćam kući. Trebalo je samo pregurati ljeto.
Radila sam dva posla, jer sam tako izabrala. Jedan posao bi mi bio dovoljan da vratim uloženi novac i preživim dok sam u Americi. Ja sam, kao i ostali, htjela više. Radilo se ponekad i 18 sati u toku dana. Bila sam hronično iscrpljena, ali osjećaj je ipak bio dobar. Ako čitav dan provodite na poslu, važno je da atmosfera na poslu bude dobra, a da vam kolege budu i prijatelji i porodica. Ja sam imala sreće.
Ken
Ken je bio gospodin od šezdesetak godina, visok skoro dva metra, skandinavskih crta lica. Na posao je uvijek dolazio već obučen u uniformu Dunkin’ Donuts koja je bila vidljivo isprana u odnosu na moju potpuno novu uniformu. Tokom svog radnog vijeka bio je baš velika faca. Pričao mi je kako je jednom prilikom upoznao Trampa, a nekom drugom i Obamu. Živio je u Čikagu, San Francisku, Njujorku… Nevjerovatno je što je nakon penzionisanja odlučio da radi u Dankinu, ne zato što mu je bio potreban novac, već zato što ga je rad ispunjavao. Više puta su mu nudili da postane menadžer u nekoj od njihovih radnji, ali je on to odbijao, jer bi takav posao zahtijevao mnogo više odgovornosti, energije i vremena.
“Merilend je jedna od najliberalnijih američkih država, ali je okrug u kome se nalazi Oušn Siti (Ocean City) najkonzervativniji u Merilendu”, govorio je Ken. Nije bilo čudno u Oušn Sitiju naići na Trampove postere i parole istaknute na privatnim posjedima i automobilima. Ipak, Ken je glasao za demokrate. Kada sam odlazila, Ken je zadržavao suze.
JimBoss
Džim je bio menadžer restorana u kome sam radila jutarnje smjene. Svi radnici zvali su ga JimBoss, a on je po čitavoj kuhinji ostavljao poruke sa potpisom: JimBoss loves you. Bio je to najbolji restoran u kome ste mogli doručkovati u Oušn Sitiju. Ja sam ponekad radila u kuhinji, a kasnije, kako je ljeto odmicalo, radila sam bolje plaćeni posao servera. U početku, svakog dana sam za svoj besplatni ručak [note]Ručak nije bio u potpunosti besplatan, jer je određena količina novca utrošenog na hranu bila uračunata u iznos na platnim čekovima, čuveno: There ain’t no such thing as a free lunch.[/note] poručivala drugo jelo. Računala sam da će moja čula ukusa bolje upamtiti sastojke jela nego što bih ja zapamtila čitajući meni.
Kao server, moraš poznavati ne samo sva jela koja se služe u restoranu, nego i imati spreman odgovor na sve što bi gosti mogli da te pitaju, ikada. Svakodnevno sam razgovarala sa desetinama ljudi, a utisak koji sam na njih ostavljala izražavali su bakšišom koji su mi ostavljali. Upravo je bakšiš osnova zarade u restoranima u Americi. Satnica servera je dvadesetak procenata minimalne satnice u Merilendu, jer se računa da većina prihoda dolazi od bakšiša, čije davanje nije obavezno, ali je nametnuto kao društvena norma. Moji platni čekovi na poslu servera obično su bili naslovljeni na iznos od $0.00, dakle, nisam dobijala ni onih dvadeset procenata minimalne zarade. Zamislite, dobijete platu svakog utorka i ona iznosi ništa. Porezi na zaradu su mi na osnovu prijavljenog bakšiša pojeli satnicu. Restoran Bayside Skillet je, pored ekipe u Dankinu i mojih cimerki, bio moja porodica tog ljeta.
Oktobarski vreo zrak
Bio je početak oktobra. Lazar, moj cimer, i ja stajali smo oko četiri ili pet ujutru čekajući autobus koji će nas odvesti za Njujork. Ja sam uz sebe imala tri kofera, ranac sa laptopom i torbu u kojoj sam držala pasoš, nešto keša i telefon. Lazar je, mnogo skromnije od mene, imao jedan kofer, ali je nosio i gitaru koju smo umotali u plastičnu kesu, jer futrolu za gitaru nismo imali. Kakav prizor.
Oušn Siti bio je mrtav. Početkom oktobra već su skoro svi turisti i studenti napustili grad. Autobus smo čekali dugo. Ja sam otrčala do plaže koja je udaljena svega pedesetak metara. Sunce je izlazilo nad Atlantikom. Nebo se pretvaralo u hiljadu drugih iz sekunda u sekund, a okean je bio mirniji nego što ga pamtim. Tamo na istoku bila je i kuća. Nisam se plašila da će autobus da ode bez mene jer je Lazar odgovorno čekao na dogovorenom mjestu, a i vozač autobusa je bio moj prijatelj Dejan, Bugarin, kome smo Jelena (moja cimerka, drugarica i koleginica sa posla) i ja skoro svakog popodneva davale dupli espreso po cijeni jednog. On je bio zavisan od Dankinovog espresa, a mi se nismo trudile da njegovu zavisnost obuzdamo. Dejan je došao, pa smo krenuli prema Njujorku.
Kevin
U Njujorku je trebalo da nas dočeka Kevin, naš Couchsurfing domaćin. Njegov stan nalazio se na uglu 38. ulice i Druge avenije, na samo 15 minuta hoda od Tajms Skvera. Mi smo bili među stotinjak putnika koje je Kevin ugostio za samo godinu dana. Nekoliko dana na Menhetnu za džabe, a dream come true.
Njujorški stanovi i nisu baš glamurozni kako biste mogli da ih zamislite. Pet dana smo po stanu preskakali mišolovke jer su starije zgrade pravo leglo miševa i bubašvaba. Ipak, bila sam zadovoljna time što se nalazim u centru svijeta. Kevin nam je ponudio jednu dužu šetnju po Menhetnu, pokazao nam Central Park, Times Square, koji nije izgledao tako spektakularno danju kako je izgledao kasnije te večeri, Trump Tower, Crysler Building i ostala poznata mjesta. Većina građevina na Menhetnu sezala je u tolike visine da je bilo teško uopšte vidjeti nebo, a kamoli sunce. Hiljade različitih ljudi prolazile su pored mene, i po prvi put za 4 mjeseca u Americi nisam se osjećala kao da sam zapravo u Americi. U Njujorku, pripadate baš tu, bez obzira iz kog dijela svijeta dolazite.
~
Posljednju noć pred let nazad za Evropu slabo sam spavala. Četiri mjeseca ranije bila sam sigurna da ću se vratiti kući i nastaviti svoj stari život. Međutim, napuštajući Ameriku, nisam bila sigurna da ću imati priliku da se opet vratim u život koji sam stvorila tamo. Nelagoda.