Protivnici vakcinacije su u Srbiji u poslednje vreme zabeležili veliki uspeh: doveli su zemlju na korak od velikih epidemija koje su decenijama unazad sprečavane upravo vakcinama. Zanimljivo je pitanje kako je moguće navesti toliko veliki broj roditelja da svojom odlukom o odbijanju vakcinacije ugroze život svog deteta, ali i živote mnogih drugih ljudi. U nastavku ću predstaviti jedan od važnih faktora koji je doprineo tome da razni pseudonaučnici i aktivisti uspeju da dovedu društvo na ivicu katastrofe.
Antivakcinacijski lobi je maestralno uspeo da upotrebi karakteristiku ljudskog ponašanja koja se naziva ,,heuristika dostupnosti’’. Radi se o tome da ljudi rizike i opasnosti procenjuju na osnovu toga koliko ih se lako i brzo prisećaju . Brzina i lakoća prisećanja zavise od toga koliko snažne emocije neki događaj izaziva, koliko iskustva i dodirnih tačaka imamo sa njim i koliko je upečatljiv i privlači pažnju. Ukoliko je neko stanovništvo nedavno doživelo poplavu, brzina i lakoća kojom se prisećaju tog nemilog događaja doprineće tome da će osiguranja za slučaj poplava značajno da se povećaju. Rizik se percipira kao veći nego što je to bio slučaj ranije.
Uzmimo za primer avionske nesreće. Veliki broj ljudi smatra da je opasnije putovati avionom nego kolima, iako podaci o nesrećama zapravo govore suprotno. Zbog čega ljudi prave ovakvu procenu? Avionskih nesreća se lako i brzo prisećamo: one predstavljaju udarnu vest u medijima, bude snažne emocije na strahotu doživljavanja takve nesreće i često nam ostanu urezane u pamćenju. Na osnovu svega toga, mi donosimo sud o učestalosti događaja i rizicima. Očigledno je da je sud o rizicima, zasnovan na lakoći prisećanja, često pogrešan. Pojedinci zapravo koriste prečicu u zaključivanju: umesto da se pozabave statističkim podacima, oslanjaju se na procenu na osnovu prisećanja, koja zahteva manje napora.
Zbog čega heuristika dostupnosti ne radi u korist vakcinacije?
Vakcinacija je učinila da se skoro zbrišu bolesti koje su vekovima morile čovečanstvo. Pojedine epidemije se, zahvaljujući opštoj vakcinaciji, nisu pojavljivale već decenijama. Međutim, veliki uspeh programa vakcinacije stanovništva upravo je učinio da primeri opasnosti od nevakcinisanja, odnosno primeri da je neko oboleo od bolesti za čije suzbijanje se koristi vakcina, većini ljudi mnogo teže i sporije padaju na um. Rizici su manje vidljivi, i samim tim je naša procena iskrivljena.
To što se određene epidemije nisu pojavljivale dugo vremena govori nam da mnogi nemaju direktno iskustvo sa užasima i patnjom koje one donose. Samim tim, nema ni snažnih emocija koje vezujemo za neku bolest koja se drži pod kontrolom zahvaljujući vakcinama, kao ni duboko urezanih sećanja na opasnosti koje te bolesti nose sa sobom. Heuristika dostupnosti nam govori da će zbog toga roditelji da potcene mogućnost da baš njihovo dete oboli od bolesti kao što su Rubeola ili male boginje ukoliko se ne vakciniše. Takođe će da potcene i opasnost od pojave epidemije koja već dugo vremena nije predmet zabrinutosti i uznemirenosti u društvu.
Ukoliko se desi epidemija, posledice su slične kao kod ranije pomenutog primera o poplavama i tražnji za osiguranjem: često posle toga dolazi do povećanja procenta dece koja su vakcinisana. Dok je sećanje na bolest sveže i živo, prevencija pomoću vakcina se shvata ozbiljnije.
Na koji način protivnici vakcinacije koriste heuristiku dostupnosti?
Antivakcinacijski lobi pokušava, sa druge strane, da upotrebi heuristiku dostupnosti u svoju korist. Razni šarlatani, kvazidoktori i teoretičari zavera pokušavaju da konstruišu priču o navodnim štetnostima vakcine. Oni pokušavaju da svoje nenaučne teorije plasiraju u javnost i povećaju lakoću i brzinu prisećanja do kakvih opasnosti može da dovede upotreba vakcina.
Na sajtovima koji se bave promocijom odbijanja vakcinacije, možete na primer da pročitate potresnu priču majke kojoj je sin nakon vakcinacije postao autističan. Ili na primer emotivnu ispovest roditelja čije dete je preminulo nedugo nakon što je vakcinisano. Možda naiđete i na šokantnu ispovest osobe koja je razvila epilepsiju posle vakcinacije. Aktivisti svojom retorikom i harizmom pokušavaju da pridobiju pažnju javnosti za iznošenje sličnih pseudonaučnih primera. Sve to stvara strah kod javnog mnjenja, što mediji spremno koriste da bi povećali tiraž. Svojim neodgovornim ponašanjem novinari još više podižu tenziju, i ,,problem’’ čine još vidljivijim.
Antivakcinacijski lobi svojim kreativnim izmišljanjima cilja na emocije građana. Poenta je ostaviti snažan utisak i formirati uverenje da država, doktori i farmaceutske kompanije kriju od nas svoje opake planove, ili da su samoproklamovani naučnici nekako došli do saznanja koja ostatku medicine iz nekog razloga nisu poznata. Pokušavaju da stvore utisak da svuda oko nas, svakog dana, ljudi zapravo stradaju zbog vakcina, ali da to iz nekog razloga ne prodire u javnost. Vremenom nam brojni primeri navodnih slučajeva kada je vakcina dovela do nesrećnih ishoda brzo i lako padaju na um, i samim tim problem percipiramo kao veoma rasprostranjen i opasan.
Šta je posledica?
Sa jedne strane, što je program vakcinacije uspešniji, to nam teže padaju na um primeri opasnosti koje sa sobom nosi odbijanje vakcinacije. Sa druge strane, izmišljene opasnosti od vakcinacije postaju sve vidljivije konstantnim iznošenjem u javnost uznemirujućih tvrdnji. Ovakva kombinacija recept je za katastrofu koja preti između ostalog i Srbiji.
Rezultat toga da sve manje stanovništva pristaje na vakcinaciju je neminovno epidemija. Dešava se da lekari moraju da se bore sa bolestima koje se dugo vremena nisu javljale. Povratak opasnih bolesti ponovo čini rizike od nevakcinisanja vidljivim. Na žalost, tek tada se jasno vidi koje koristi je pružao program vakcinacije stanovništva. Zanemarivanje realnosti, iskrivljena percepcija o rizicima i neznanje često se plaćaju i ljudskim životima. Zbog toga je važno razumeti na koji način pojedinci tretiraju rizike i donose odluke, kao i na koji način protivnici vakcinacije ta znanja koriste za svoje ciljeve.