Autor: Džejms Tuli Originalno objavljeno na vebsajtu FEE Foundation for Economic Education Prevod: Lana Avakumović
U svetu zemalja u razvoju, Liberija je nedavno dospela u centar pažnje budući da je upravljanje u nekim državnim školama prepustila (autsorsovala) privatnom sektoru. Časopisi Financial TImes i Economist su izveštavali o ovim događajima, ponajviše zbog toga što Mark Zukerberg i Bil Gejts finansiraju Bridge International Academies, najveću američku kompaniju koja je uključena u ove procese. Kao što se moglo očekivati, ovi potezi u Liberiji dočekani su eksplozijom nezadovoljstva međunarodnih prosvetnih sindikata i nevladinih organizacija.
Šteta je što se fokus održao na pomenutoj kompaniji. Nešto veće se odvaja u Liberiji, kao i u drugim ratom razorenim zemljama – nešto što zaslužuje posebnu pažnju. Posetio sam Liberiju i Sijera Leone, države u kojima su nedavno završeni građanski ratovi, kao i Južni Sudan u kojem i dalje bukti krvavi sukob. Putujući u siromašnije krajeve ovih zemalja, ubrzo sam primetio trend koji postoji u drugim zemljama u razvoju: sve više i više jeftinih privatnih škola. Stručnjaci sa kojima sam razgovarao pre putovanja su mi najavili da ću naići na relativno mali broj crkvenih ili nevladinih škola, ali ništa izvan toga. Međutim, ono što sam video bile su mnogobrojne škole u privatnom vlasništvu – profitne, jeftine škole.
Privatno obrazovanje je neophodno
Tokom boravka u Liberiji, istraživao sam sedam siromašnih kvartova od kojih neki imaju prilično izražajna imena: možete da pogodite zašto se “Fabrika kokošje supe” tako zove, ali biste se prevarili u pogledu “Crvenog svetla”, nazvanog po semaforu u Monroviji koji zapravo radi. U ovim kvartovima sam prebrojao 430 privatnih škola u kojima se obrazuje sto hiljada dece. Čak 61 procenat ovih škola su “profitne”, vode ih mali preduzetnici i preduzetnice kako bi pružili bolje obrazovanje od onog koje je u ovim krajevima dostupno. Rezultati ankete sprovedene „od vrata do vrata“ su pokazale da čak 71 procenat dece pohađa privatne škole, a samo 8 procenata državne (preostalih 21 ne ide u školu).
Deca iz ovih jeftinih privatnih škola su pokazala bolje rezultate od dece iz državnih škola, a privatne škole pružaju kvalitetnije obrazovanje za relativno malu razliku u ceni. Ispostavilo se da slanje deteta u privatnu školu nije mnogo skuplje od navodno „besplatne“ državne škole. Svaka škola, privatna ili državna, podrazumeva dodatne troškove za obuću, uniforme, knjige i prevoz, a usled tih dodatnih troškova, cena samog školovanja se čini nižom nego što zaista jeste.
Sve ovo zvuči sjajno. Stručnjaci za razvoj smatraju da takve škole treba tolerisati kao „nužno zlo“, ali samo privremeno. Tvrde da je potrebno načiniti sve korake u cilju „normalizovanja“ obrazovanja, kako bi državna ministarstva prosvete ispunjavala svoje uloge regulisanja, finansiranja i pružanja usluga državnog obrazovanja za sve svoje građane. Jedini problem u celoj priči je to što Liberija pokušava da uključi međunarodni faktor u obrazovni sistem – da dovede međunarodne rukovodioce koji bi upravljali radom nekih državnih škola. Imajući u vidu veliki broj privatnih škola u Liberiji koje vode lokalni preduzetnici, možda bi bilo bolje iskoristiti njihovu već uloženu energiju i, na primer, dati roditeljima vaučere koje bi mogli da iskoriste u privatnoj školi po svojoj želji, nego dovesti kontroverzne spoljne aktere.
Državno obrazovanje je oduvek bilo problem
U svakom slučaju, postoji jedan ogroman problem u vezi sa državnim obrazovanjem. Poznato je, a i dokumentovano, da je jedan od glavnih uzroka građanskih ratova u ovim zemljama bila upravo državna kontrola obrazovanja. U Liberiji je uspostavljena Komisija za istinu i pomirenje čiji zadatak je bio da umiri nevolje i iskušenja rata. Gotovo svi svedoci koji su se pojavili pred Komisijom govorili su o obrazovanju kao o državnom instrumentu represije. Sijera Leone je primer države u kojoj je vlast, u pogledu obrazovanja, favorizovala svoj narod na uštrb drugih. Jedan od glavnih razloga za otcepljenje Južnog Sudana bila je prinudna islamizacija školstva, kao i značajne obrazovne nejednakosti usmerene protiv južnog dela zemlje. Iznenađujuče je to što eksperti u oblasti razvoja ne osporavaju ove činjenice. Izgleda da ne prepoznaju kontradiktornost između priznavanja ovih okolnosti i zagovaranja potpune državne kontrole nad obrazovanjem kao jedinog puta. Tvrde kako će ovoga puta biti uspostavljeno „ispravno“ državno obrazovanje.
Međutim, moje istraživanje upućuje na jedan alternativan pristup koji je komplementaran sa onim što siromašni roditelji zaista biraju. U konfliktnim sredinama, treba dati zaslugu jeftinim privatnim školama budući da one svima pružaju priliku za veoma kvalitetno obrazovanje. U zemljama obeleženim sukobima, obrazovanje treba držati što je bliže moguće privatnom sektoru. Ovako će biti umanjeno iskušenje vlada da obrazovanje koriste kao političko sredstvo, doći će do smanjenja korupcije i, posledično, viših standarda i boljeg kvaliteta školstva za plaćenu cenu.
Kada se krene ovim putem, možda će i u drugim mestima doći do preispitivanja same ideje o ulozi države u obrazovanju. Zašto ne bismo primenili isti argument i na Nigeriju ili Indiju, zemlje u kojima takođe postoji rastući privatni sektor u kojem škole uz niske troškove pružaju značajno kvalitetnije obrazovanje od državnih? A onda dalje – može se zamisliti – da primenimo to i u Ujedinjenom Kraljevstvu.
U zemljama u razvoju, roditelji preferiraju jeftino privatno obrazovanje zbog opasnosti koju nosi državno školstvo; državne škole u Engleskoj, Velsu ili Škotskoj nisu toliko loše. Ipak, moja trenutna istraživanja ukazuju na to da bi za jednu državu, njenu demokratiju i narod verovatno bilo bolje da obrazovanje ostane potpuno izvan državne kontrole. Budući da nisam ubeđen da ovaj princip nezavisnosti školstva odgovara samo zemljama pogođenim ratom, trenutno istražujem mogućnosti za otvaranje lanca jeftinih privatnih škola ovde u Britaniji. Inspirisan sam neverovatnim naporima obrazovnih preduzetnika koji su, u borbi brotiv obeshrabrujućih okolnosti, uspeli da pruže kvalitetno školovanje ljudima koji žive u nekim od najnezahvalnijih sredina.