Vreme čitanja: 4 minuta

Feminizam je, sa gledišta gotovo svih ideoloških pozicija, danas vrlo teško definisati.

Čak i kada uzmemo standardnu definiciju feminizma kao teorije ili pokreta za jednaka prava žena i muškaraca, otvara se pitanje da li govorimo samo o jednakosti pred zakonom ili i o zahtevima za ekonomsku i socijalnu jednakost koji dolaze sa leve strane ideološkog spektra.

No, ideološke rasprave na stranu, feminizam je u javnosti ponovo postao jedan od najaktuelnijih termina u svetlu #MeToo inicijative za razotkrivanje slučajeva zlostavljanja do kojih dolazi sa pozicija moći – u centru pažnje bili su holivudski moćnici poput Harvija Vajnstina i Kevina Spejsija. Nešto od cele atmosfere prelilo se i kod nas kroz aferu Džoni Racković.

 

#MeToo otvorio nove rasprave o nasilju nad ženama

Foto: Flickr, Rob Kall

#MeToo je preplavio svetske medije i, sasvim očekivano, pokrenuo rasprave o posledicama – s jedne strane imali smo oduševljenje zbog konačne slobode da se otvoreno govori o zloupotrebi pozicija moći, dok se na drugoj pojavila zabrinutost da će pretpostavka krivice sada uvek biti na optuženom i da se otvara novi prostor za zloupotrebu („sad će svakako svakoga moći da juri za zlostavljanje“).

Pravnici i advokati verovatno drugačije posmatraju čitavu raspravu (kod nas, na primer, ne postoji pravna kategorija „žrtve“ već samo „oštećenog“), ali se u javnosti nije govorilo o zakonima već o moralnim konceptima pravde i žrtava, kao i o preoblikovanju javnog diskursa koji prati nasilje nad ženama.

Iako se naširoko može debatovati o svim implikacijama kampanje #MeToo, verujem da je najveća vrednost svega što se desilo u Holivudu upravo otvaranje rasprave o nasilju koje ostaje iza zatvorenih vrata i koje se ustalilo kao nešto očekivano. Pravno, teret dokaza ostaje na tužiocu, po službenoj dužnosti, ali sama činjenica da više žena nego ikada otvoreno govori o nasilju može da ohrabri i druge, ne samo žene, da razgovaraju o tome ili da nasilnike prijave.

Ipak, mislim da postoji doza licemerja među američkim liberalnim feministima koji se u svojim javnim nastupima ograničavaju na samo jednu formu nasilja – privilegovan muškarac koji zloupotrebljava poziciju moći – a zanemaruju ogroman broj represivnih mera koje se odvijaju pod maskom multikulturalizma širom sveta.

 

Šta je sa devojčicama koje odrastaju u represivnim okruženjima pod parolom multikulturalizma?

Foto: Gage Skidmor

Ajan Hirsi Ali, holandska feministkinja, političarka i autorka, nedavno je pisala o ovom problemu za Njujork Post.

Ona svakako razume značaj kampanje #MeToo jer je to jedno od retkih pitanja koje prevazilazi dvopartijsku podelu u SAD-u i ujedinjuje ljude iz najrazličitijih grupa.

Međutim, ispravno primećuje da feministkinje vrlo
proizvoljno biraju slučajeve i nasilnike na koje se fokusiraju, dok u najboljem slučaju druge primere ignorišu. Ignorisanje je svakako bolje od opravdavanja, ali je tanka linija između njih. Opravdavanje represivnih mera koje se odvijaju pod maskom multikulturalizma je jedan od najvećih prigovora savremenom feminizmu.

U pitanju je čitav skup najrazličitijih praksi i tradicija koje su u najvećoj meri usmerene na žene i devojčice. Jedan od drastičnih primera jesu genitalne mutilacije (FGM) – odsecanje ili uklanjanje delova ženskih genitalija. Prema proceni
UNICEF-a, u 2016. godini postojalo je oko 200 miliona žena širom sveta koje su podvrgnute ovoj proceduri, a najveći broj slučajeva zabeležen je u Africi, Aziji i Srednjem istoku, kao i unutar grupa sa ovih područja koje žive u drugim delovima sveta.

Pored toga, nedavno je u medije dospeo slučaj
„kidnapovanja mlade“ – tradicionalne prakse u Kirgistanu koja opstaje iako je kažnjiva zakonom. U pitanju je običaj kidnapovanja i silovanja mladih devojaka koje su nakon toga često primorane da se udaju za muškarce koji su ih oteli.

Upravo o ovim praksama govori Ajan Hirsi Ali kada kaže da su „prava žena i devojčica žrtvovana pred oltarom političke korektnosti.“ U vremenu kada se gotovo svaka politička aktivnost američkih liberala svodi na opoziciju Donaldu Trampu, zanemaruje se nasilje nad ženama u strahu da će pokretači rasprave biti označeni kao protivnici imigracije, poštovanja različitosti kulture ili multikulturalizma kao takvog.

Ako su #MeToo aktivisti dovoljno hrabri da prozivaju patrijarhat u slučajevima uticajnih, bogatih, belih muškaraca u Holivudu, zašto ne mogu da urade isto kada su u pitanju pripadnici drugih kultura koji žive i na teritoriji SAD-a?

 

Za šta se feminizam danas zalaže?

Skup prava i sloboda koje feminizam štiti nije jasno određen. Kao što je vidno na primeru kampanje #MeToo, da bi pokret za ženska prava imao integritet, neophodno je uspostaviti konsenzus oko pitanja kojima će se baviti i granica koje moraju da se pređu.

Ako se neka grupa zalaže za prava mladih glumica u Holivudu, ali ne i za maloletne devojčice kojima se tradicionalno uskraćuje pravo na sopstveno telo, onda takav pokret nije univerzalan feministički, već parcijalan, homogen i licemeran. Prava i slobode žena ne smeju da budu uskraćivana pod parolom poštovanja različitosti, multikulturalizma ili političke korektnosti.